ivan prlić i njegova žena nikad nisu " neopravdano " izostali s jedne mise ili procesije u gradu imotskom. ali to nije najvažnije, najvažnije je to da su svi imotski katolici svoju djecu slali u crkvu i odgajali u hrvatskom, katoličkom duhu. tko je koliko strahovao teško je danas odvagnuti, ali da je netko doista htio ugasiti katoličanstvo, onda im sigurno ne bi dozvolio da djecu odgajaju u tom duhu. inače, moja je mater je (koliko pamtim) jednom bila prisiljena lagati, uvuka ' joj se stra ' u kosti; naime, u sridu 7. svibnja 1980. godine na imotskoj pijaci kupila je živog pivca, kojeg smo (k ' o na Božić) ispekli s kumpirima i pojeli za ručak u četvrtak 8. svibnja. za one koji ne znaju taj je dan bio neradni jer se taj dan Tita pokapalo i mi smo taj dan dolično obilježili i dobro se nakrkali, ne mareći pri tom što je većina države od tuge gladovala. sićam se k ' o jučer da sam dobio upute: " ništa ne spominji pečenog pivca, a ako te netko pita za ručak, reci da smo poili pileći tingul i manistre usuvo - da ne bi ' ko šta krivo pomislio. " ne smin vam odat tajnu tko je pojeo guzicu, u našoj familiji od pamtivijeka najcijenjeniji dio pečenog pivca.