Težko i pretežko bilo mi napisati ove Uspomene, ovaj križni put moga predragoga supruga, jer je preda mnom lebdila uvijek slika njegove smrti.

Slika sjajne ponosne " kraljice mora " neprestano joj lebdila pred očima, roditeljska kuća s veselom, mladom joj braćom jednako joj oblijetala duh, a duša joj čisto pogibala od bolna čeznuća za milim domom.

Gospa je lebdila a tama i dim se oko nje širio.

U polusnu posve prirodno lebdila joj neprestano pred očima ona užasna prikaza.

20 metara od sebe na Korzu snimim komad zbog kojeg su mi usta ostala otvorena nekoliko minuta dok je lebdila hodajuci.

Ditinjstvo je bilo doba kad smo imali poštovanje prema visini svojih ciljeva.Svaki pravi cilj bija je dalek, a svaka nada je strpljivo lebdila nad tin ciljen.

Kad je začuo za smrt starčevu, poletio je u sobu i ogrlio ženu i djecu, a na usnama lebdila mu utjeha, nemoćne i lijepe riječi:

Poput onih astronauta iz filmova lebdila je u bestežniskom stanju.

I dok sam ja lebdila na sedmom nebu ili sedmom oblaku (a tako mi je svejedno kad san već bila u raju, koliko je oblaka) on se sitio da je baš taj tren bio savršen za odlučit kad ćemo i koji kredit uzet.

Rekao je da ćemo odbubnjati pozdrav Suncu... koje je bilo na odlasku... možda odlazilo biti Sunce negdje drugdje, nekome drugome.. pozdravljalo... kadulja, duhan za duše koje su bile predviđene na okupljanje, pročišćenje... gledah kao kroz neki davni vid... ono viđeno još nije uspjelo doći do onoga što razumije... počelo je... bubanj u mojim rukama... slušah zvuk šuškalice do sebe i onaj koji je inicirao sve.. samo slijedih... moje ruke kao da su bile bez težine, bez osjećaja... lupale su... pozdrav Suncu... glas koji je počeo pjevati.. zvuk mog bubnja, zvuk šuškalice i zvuk velikoga bubnja pomalo ne bijahu tri već jedan jedini zvuk... uho blizu... prolazak cijelim tijelom,... vibracije koje su se susretale u srcu... ono je raslo... pogled... fatamorgana... mijenjalo je oblik, mijenjalo boju, variralo je i pomicalo se... spremalo za počinak počašćeno našim ritmom... zatvorih oči... u valovima zvuka bose noge Indijanaca koji si plesali oko vatre... more je ljeskalo... pjesma... zazivi... i jedan trojeidini zvuk... zahvale... četiri strane dozivale su svoje sile, svoje predstavnike duhove... zaštita... tiha mentalna molitva za ono što će mi najviše trebati... snaga... otvorio se prolaz... zatvaranje očiju i nagovještaj otvaranja puta.. prelaska... ptice kao da su urlikale.. letjele su prolazom... i vjetar je došao, otplesao svoju spiralu, zarobio, obgrlio naša tijela onako sklupčana, poredana, disahu jedno do drugoga... pojačavanje inteziteta zvuka, pojačavanje plesa, spirale... pojedini udarci u masi udaraca isticahu svoju želju... pjesma.. zahvale četvorici imena... koja stajahu čvrsto nad nama... još uvijek nemogućnost osjećaja onoga što se događalo... razmišljanje... cijela okolina je žarila... ono užareno Sunce nestajalo je u plavetnilu... dobivalo ljubičasti intenzitet, pozdravljalo... zahvaljivalo... ispraćaj... posljednji odbubnjani udarci... i zvuci koje je nosio vjetar... povratak samo jedne jedine ptice.. povratak samome sebi... osmijeh na licu.. osmijeh ispunjenja... jedinstvo... put se okrenuo prema meni, dozivao je... pauk na ruci odobravao je.. a moja duša samo lebdila.. odazvala se.. rušila i stvarala... u zvuku koji je vjetar odnio sa sobom.. poklonio ga Suncu... i praiskonski zvuk čuo se sve jače dok sam odlazila... dolazio je meni... ušao... nastanio se... Sunce je postalo dio mene... baš kao što je bio Mjesec... sada su zajedno plesali u spirali.. i čekali novi potez... imali zajedničko lice...

Iza crkve je lebdila Wojtilina figura, samo što nije poletjela.

Vec duze vrijeme se nisam ovako osjecala.. no ipak sumnja je opet pronasla put do moga srca.. kao da zapravo nikada nije ni otisla.. sumnja u.. najvise zapravo sumnjam u sebe, u svoje sposobnosti, zapravo, u svoju sposobnost da volim sebe.. govorim sebi da sam vrijedna ljubavi da sam vrijedna primati sve sto mi zivot pruza, da zasluzujem zivjeti u izobilju.. (kao da se potajno nadam da ako budem tako mislila da ce izobilje napokon pokucati na moja vrata).. no kad razmislim zapravo mi nista ne fali.. imam sve sto mi treba.. uvijek imam nesto love u novcaniku.. i tako je stalno.. kad god mi treba odnekud se stvori.. a mnogi to ne mogu reci.. ali opet, nisam zadovoljna svojim zivotom.. radim, ali ne radim ono sto bi htjela.. ima toliko toga zapravo sto bi htjela.. moja velika ljubav je glazba, pjevanje, poezija (vec dugo nisam citala a bas ni pisala pjesme kako sam prije znala), knjige opcenito su moja ljubav ogromna.. moj sam je imati jednu ogromnu knjiznicu punu knjiga, novih, starih, svakakvih nekakvih lijepih:).. i cijeli dan bi sjedila i citala.. a kad bi mi dosadilo otisla bi glazbenu sobu gdje bih sjedila za klavirom i svira cijeli dan i pjevala.. a kad bi mi dosadilo otisla bi za radni stol i uzela pero i tintu i cijeli dan pisala pjesma, mastala, lebdila u oblacima.. i tako to.. a kad bi mi dosadilo otisla bi u hobi sobu i cijeli dan pravila nakit, nizala i brojala i razvrstavala perlice, smisljala nove ogrlice, nausnice.. a kad bi mi dosadilo.. otisla bi u zvjezdarnicu i promatrala zvijezde, racunala, nesto tamo kalkulirala, mozda uhvatila neki svemirski brod, ono.. mahnula mu i tako to:).. a kad bi mi dosadilo otisla bi u vrt pun cvijeca i drveca, ma u sumu.. i trcala puteljcima, plesala bosa po meko travi, slusala pjev ptica, pjevala s njima, grlila drvece, i onak, malo caskala s njima, kak si, sto ima, i tako to:).. hranila se tim predivnim mirisom.. namakala noge u potocicu.. ma joj meni.. ma ne bi mi bilo dosadno nikad.. nebi ni imala vremena mislit na hranu.. a kad smo kod toga tu su i rezije, mislim one osnovne stvari da imas sto jest, cime se grijat preko zime, za platit struju.. i onda se Marta vrati nazad na zemlju..

Zrak je vonjao mirisom kuhana zelena luka, prašina brašna lebdila je posvuda.

Izgleda da je blistava vizija Velike Srbije koja im je neprestano lebdila pred očima, kao i srpska trobojka s ' belim orlom ' pred vratima Zagreba, zaklonila poglede na popaljena i porušena sela i gradove, kao i na brojne ubijene i ranjenjene.

Dok je Trumbić (s) politikom izgubio sve što je stekao odvjetničkim radom, koji mu je mnogo nosio jer je bio jedan od najboljih advokata u Dalmaciji, Pašić je, (s) politikom postao od siromaha bogat čovjek i umro bogat.... Dok je Pašiću lebdila pred očima obnova sredovječnog srpskog carstva, radi koje je trebalo podvrći srpskoj vlasti tolike Bugare i Arbanase [ i Hrvate ], Trumbić je cijeli svoj život ostao vjeran pravaškom programu uspostave još starije jedne tvorevine, hrvatske države Tomislava i Krešimira... ". (Josip Smodlaka, Izabrani spisi, Književni krug, Split, 1989, str. 358, 360, 362 - 365, 379 - 384).

U smradu okolnog prostora ona je mirisala, u sveopćoj nervozi ona se smješkala, u užurbanosti svih ona je lebdila... a u prizivu mog najljepšeg sna, ona se materijalizirala

meni se isto par puta desilo da mi je neka zivotinjica lebdila nad menon i sl. a kad bi se probudila, nema nicega...: kava:

Tada mi je Gospodin pustio neku kuglu svjetlosti na mene, u mene te sam bila ispunjena lebdila sam u njoj.

Uređaj će imati ' retina-tracking ' tehnologiju kako bi slika lebdila iznad samog ekrana, a bit će trodimenzionalna iz svih kutova gledanja.

Dok sam ja osjecala kako jedva cekam da ga nesto cujem, vidim, sva lebdila kad udje u kafic vikendom, sumnjam da je on to isto osjecao, je po Bogu bili bi sad zajedno i ne bih vas davila svim ovim.

Izgledali su kao iz nekog naučno-fantastičnog filma: Crnci, potpuno goli, osim uskog poveza oko bokova, snažnih ramena, blatom ulijepljene kose koja je polukružno lebdila oko njihovih glava, bijelom bojom išarane ruke na ramenima.

znam kako se osjecas i ja sam bila do pred 13 mj u takvoj situaciji koja je trajala 3 god, ali evo sad sam mama preslatkog deckica od 4 i pol mj i sve se promjenilo.imala sam kalvariju koja je pocela spontanim pobacajem, nakon toga sam morala naravno pauzirati 6 mj i onda kad smo krenuli ponovno na bebicu nije nam isli, nikako da se ulovi: (proplakala sam noci i noci, gubila zivce gledajuci negativne bete, testove, itd.. to je trajalo skoro 2 god iz mjeseca i mjesec, ne moram ni reci koliko sam samo puta stajala i cekala rano ujutro u kupaoni ispisavajuci prvi jutarnji urin da vidim jel test pozitivan i jesam li napokon trudna, svako kasnjenje stvari sam se nadala, pocela osjecat mucnine ali nista od toga.isto tako kad bi na cesti ili bilo gdje vidjela trudnicu bilo mi je muka.nakon muke doslo vrijeme i ja se ponadala konacno sam trudna ali sam imala biokemijsku trudnocu, opet nista, bila sam uvjerena da nikad necu biti majka.onda sam krenula na silne pretrage, zahvate i doslau MPO vode, isla na potpomognutu oplodnju koja nije uspjela i pripremala se za sljedecu kad izmedju toga prirodno zatrudnila.mom veselju i sreci nije bilo kraja, danima sam lebdila:) nisam mogla vjerovat, nakon toliko muka, patnje svanulo i meni, bilo je svega sa mojom trudnocm od samog pocetka, da sam slusala dr mog malenog nebi sada bilo, skoro mi unistili trudnocu.ali eto necu vise mislit na to, sve je to iza mene, ostalo u losem sjecanju ali moje veselje je sada tu i to je najvaznije:) zato samo naprijed, vjeruj mi doci ce kad se budes najmanje nadala.znam da ti to zvuci bezveze i meni je kad bi mi bio netko to rekao, ali evo uvjerila sam se:) sretno

Zelena boja, povratak Majci... nalazile smo se na mekoj prostirci istog bijelog krzna na kojemu sam se probudila pri prvom susretu s neobičnim bićima... ja-zatvorenih očiju, slušajući upute koje je Ona šaptala držeći položenu ruku na moje čelo... ' Sada se samo prepusti i pomoći ću ti da ovo privedemo kraju '.. iza mojih prevrnutih zjenica ukazalo se upravo ono što se vrtilo kao lajtmotiv svih mojih noćnih mora.. pred kamenim ulazom je lebdila izduljena, iskrivljena sjena.. obrisi ruku su joj mlatarali beživotno lijevo-desno, a umjesto nogu imala je samo trokutasti, rasparani završetak nalik na neku otparanu tkaninu.. ponovo samo detalj vrata i ta sjena, nigdje početak ni kraj ikakvom mjestu.. kao da se sve odvijalo na nekom bezvremenskom i bezmaterijalnom svijetu... masivni, srebreni mač s drškom na kojemu je blještio malahit... moćno prelijevajući svoje oko nijansama... ponovo izmaglica, nesigurnost, nesvijest... ' Stigla sam... ', moj zadrhtali glas priopćio je Miriam novu smjernicu naše verbalne veze... ' Odlično.. Sada želim da mi kažeš što točno vidiš... ' ' Ovako, tu je sjena, užasna, izduljena.. ali veličanstvena.. Stoji pred kamenim ulazom... Nekako je sve obavijeno maglom... ne snalazim se dobro.. ali, evo, tu, tik do ulaza, naslonjen na svoju oštricu nalazi se mač.. i on je ogroman.. ima zeleni kamen na dršci... Željela bih ti reći detalje, a li stvarno ne vidim više ništa.. ' ' Slušaj me sada pozorno... Želim da skupiš svu snagu, da vratiš ono što si maloprije rekla da si osjetila kad smo otvorili prolaz plavim kamenom uzmeš mač i probodeš sjenu... To je iznimno važno.. Jer sjenu moraš uništiti... Ali MORAŠ.. ' Oteturam ponesena tom njezinom riječi-MORAŠ... Jednostavno se zgrozih pri pomisli da ću ja tu sada glumiti nekakvoga krvnika... obgrlim prstima obaju ruka hladni metal i stresem se od hladnoće, ali ne pustih ga... srebro je ljeskalo pri pomaku, zateturam, ali podignem oštricu.. resko se oglasi zvuk metala o kamen.. prste i ne osjećah, utrnuli su.. zamahnem... sjena, kao da je prepolovljena, nestane, ali polako se skupe sve čestice i ona nastavi vijugati sablasno... ' Moraš biti jača ' Drugi zamah ponovio je isti rezultat.. ' Treća sreća ', pobjedonosno se nasmijah i zgrčeno podignem uvis oštricu duboko je zarivši po samoj sredini sjene... niotkuda zabljesnu tamne zjenice prošarane krvavim žilicama, a duguljasta rupa na mjestu gdje sam zamišljala da bi trebala biti usta pretvore se u razljapljenu provaliju... polete mi u susret i sjena se rastopi u masu sitnih sivo-bijelih oblačića... pustim mač i on se razbije o kameni pod... Livada, ona ista na koju sam dolazila kada bi me Alaster zvao na sastanak... s rijekom i šumom koja je uokvirivala prilaz tako da je bila skrivena u krošnjama... miris zgnječenog cvijeća i mlade trave... ležala sam na leđima i promatrala prorez među krošnjma... oblutci na obali su odbijali prozirne kapljice vode... moje zjenice su se širile i upijale prirodu... bočica oko vrata kao da se stopila s nečim što mi je u prsima topilo taktove vječnosti... u nadolazećem velu kojim me Mjesec pokrio prije rose...

Ruka mu je oklijevajući lebdila nad tim oproštajnim kaktusom.

Još da spomenem Molitvenu zajednicu " S Marijom i Isusom-potpuno tvoji " gdje mi je cijelo vrijeme dok nam je sestra Ankica govorila svoje svjedočanstvo lebdila Majka Božja, i tako se osjećala njena prisutnost.

Bio sam tamo od ponoći do tri ujutro, a ona je za to vrijeme lebdila od bine do šanka, uglavnom gola.

Inače se je sve zalijevalo crnim sjenama, a vječna luč u sredini svoda lebdila je i treperila sitno i nježno u posve tamnoj visini kao daleki - daleki plamečak, što bludi noću nad nizinama i vodama.

U gromkoj tišini iznad spomenika lebdila je poruka bana: Ne dajte se " A kakva je to presuda, i tko ju je izrekao, hrvatskom narodu i svima koji vole domovinu Hrvatsku jasno je, maske su pale, europska masonerija konačno je pokazala svoje pravo lice i nema više nedoumica, hrvatski generali, uznici haaškog kazamata, hrvatski narod i država Hrvatska, žrtve su, što potvrđuje izrečena presuda koja je završni čin groteskne predstave koju je svih ovih godina izvodilo takozvano haaško sudište, takozvano, jer sramotno bi bilo reći sudište za mjesto u kojem su pogažene sve konvencije koje razlikuju žrtvu od počinitelja zločina.

Na drugoj strani Trga kao da je lebdila druga tirkizna zgrada, misleci da je jos vaznija od prve, jako, jako vazne.

' Meni je trebalo da uopće shvatim jesam li ja živa, ja sam lebdila, u meni je vladao jedan čudan osjećaj ', rekla nam je.