Njemačka enciklopedija ovako opisuje Lohengrina: Lohengrin, zapravo Garin le Loherain (Lotrinžanin), junak jedne donjorajnske obiteljske sage, prvi se put pojavljuje u epu Parzival Wolframa von Eschenbacha, koji je živio od oko 1170. do oko 1220. godine, kao Loherangrin, Parzivalov sin i vitez.

Odlučno odbijam ponude za nekog Parsifala ili Lohengrina.

Tako sredinom XIX. stoljeća Wagner ističe u pismu Lisztu da je rĂŠgisseur nedavne izvedbe Lohengrina Eduard Genast: Âťpotpuno stao na pravilnu stranu inspicijenta koji uređuje stvari općenito i opravdano ostavlja pojedinim glumcima da sami pronađu ono što se samo njih tičeÂŤ, ali on nastavlja i predlaže da se Genast više miješa za dobro opere.

Kad sam se usavršavao kod Kazushija Ōna u Karlsruheu, gdje je on bio Generalmusikdirektor, spremao je Salomu i Parsifala te obnovu Lohengrina.

Sa 25 godina ne može se dirigirati Ukletog Holandeza ili Lohengrina.

Možda Ukletog Holandeza, ali najradije bih Lohengrina ili Tannhäusera.

Zato je u idealnoj ravnoteži zamišljene buduće scenske slike i njezina instrumentalnoga uvoda protekla predigra I. činu Wagnerova Lohengrina.

Kad nitko od nazočnih vitezova nije htio braniti Elsino pravo, nakon trećeg glasnikova poziva na Šeldi se pojavljuje labud noseći Lohengrina, jednog od Gralovih vitezova, koji je poslan iz svetoga grada Monsalvata da pravdi donese pobjedu.

Glazbene kvalitete Wagnerova Lohengrina sažete su u poetičnoj tvrdnji njegovog prvog dirigenta, genijalnog Franza Liszta: S tim Wagnerovim djelom stari svijet opere stiže do svojeg završetka.

Treba razlikovati odnos Else i Lohengrina koji se zapravo nikada ne dotiču nego ostaju svaki u svom svijetu jer ne mogu naći zajednički jezik, od odnosa Ortrud i Telramunda koji se upravo međusobno prožimaju.

Nedavno sam, nema tome niti mjesec dana, u zagrebačkom HNK po prvi put bi li mi zbog toga trebalo biti neugodno? prisustvovao izvedbi jedne Wagnerove opere, konkretno, Lohengrina.

Prva izvedba Lohengrina izvan Njemačke bila je 5 veljače 1855. u Rigi.

Na predstavi Lohengrina 1900. u Covent Gardenu upoznala se s glasovitim austrijskim tenorom Leom Slezakom (1873 - 1946) koji je ostao pojmom Lohengrina.

Pet godina trajala je skladateljeva glazbena šutnja, od završetka skladanja Lohengrina 1848. Stvorio je vlastiti mit, trebalo je za nj pronaći vlastiti glazbeni jezik.

Ona će Lohengrina upitati za ime i podrijetlo, a on će pred kraljem Heinrichom i narodom Brabanta otkriti svoje nezemaljsko podrijetlo.

Osim Tetralogije volio bih postaviti Lohengrina i Parsifala, u formi duologije, kao što bih htio dirigirati i jednu Straussovu operu, Ženu bez sjene, koja u nas još nije izvedena.

U kazalištu La Fenice u Veneciji, izvanrednim sudjelovanjem u produkciji Wagnerova Lohengrina, zaslužili su poziv uprave kazališta za održavanje samostalnog koncerta.

Općenito, fizički izgled prekrasnog viteza Lohengrina je bio pomalo razočaravajuć.

Nakon uspjelih naslova s tamošnjom Operom (obnova Wagnerova Lohengrina i Nibelunškoga prstena) i Filharmonijom (s djelima Beethovena, Brucknera, Stravinskoga, Šostakoviča i Maleca) te zapažene izvedbe Madama Butterfly u milanskoj Scali, Bareza je obnovio tri Puccinijeve jednočinke u berlinskoj Njemačkoj državnoj operi, ravnao premijerom Wagnerovih Nurnberških majstora pjevača u Halleu te imao seriju predstava Puccinijeve Tosce u Bavarskoj državnoj operi u Munchenu.

Tijekom ceremonije vjenčanja njih dvoje javno optužuju Lohengrina da je Telramunda pobijedio korištenjem čini.

Telramund upada kako bi napao Lohengrina, no ovaj ubija provalnika i potom pred sudom obznanjuje odgovor na Elsino fatalno pitanje: on je Lohengrin i vitez je Svetog grala pa mu je dozvoljeno ostati među ljudima samo ako je njegov identitet skriven.

U premijernoj izvedbi Lohengrina će utjeloviti Hugo Mallet, koji će se inače u toj ulozi izmjenjivati s Martinom Homrichem, u ulozi Else od Brabanta nastupit će Tamara Franetović Felbinger (Adela Golac Rilović), kao Ortrud Dubravka Šeparović Mušović (Ivanka Boljkovac), Joachim Goltz kao Telramund (Davor Radić), Luciano Batinić kao Heinrich (Pavel Shmulevich), Ljubomir Puškarić kao Glasnik (Ozren Bilušić) i drugi.

Slično kao što je prije par sezona napravio u Parsifalu, Schildknecht i u svojoj režiji Lohengrina uspijeva ovladati vremenskom dimenzijom, tako specifičnom za Wagnera.

Legendarni događaji uključuju Lohengrina, viteza Svetoga Grala, koji dolazi u pomoć Njemačkom carstvu, odnosno Vojvodstvu Brabant, da bi se tamo zaljubio u Elsu, nepravedno optuženu da je ubila svoga brata.

Scena Rudolfa Rischera, premda u svim trima činovima skoro ista, s malim variranjem, i znakovitim promjenama svjetla koje je oblikovao Roger Vanoni stalno je vrlo aktivno ispunjena, bilo da su na njoj svi u masovnim scenama suđenja Elsi te vjenčanja Else i Lohengrina, ili sami solisti.

U svom čitanju Wagnera on je prepoznao one dijelove koji su u operi igra, poput premjeravanja bojnog polja i dvoboja Telramunda i Lohengrina, koji je osmišljen pomalo poput igrokaza, ili pretjerane zloćudnosti čarobnice Ortrud, koja u gotovo grotesknoj glumi Dubravke Šeparović Mušović izgleda kao da je preseljena iz filmova Jamesa Whalea.

Ti isti cvjetovi, ruže na visokim stalcima, igraju ulogu i u trećem činu, kada se raspada veza Lohengrina i Else Elsine sumnje i Lohengrinova želja da premosti jaz nepovjerenja prikazani su pomicanjem, rušenjem i dizanjem cvjetova.

Neuzbudljiv, ali izdržljiv tenor Lohengrina je tumačio engleski Heldentenor Hugo Mallet, koji je uspješno, premda donekle nedojmljivo i glumački pomalo blijedo, prošao kroz prva dva čina opere.

Ipak, kada je došao do najljepših i najtežih tonova koje je Wagner skladao za lik Lohengrina, u trećem činu, s arijom i kompletnim završetkom opere, pokazala se njegova kvaliteta ne pretjerano uzbudljiv, ali izdržljiv i dominantan nad ansamblom bio je uvjerljiv kao uzvišeni Vitez Grala.

Moćan muški zbor Zbor je pripremio Ivan Josip Skender muški dio vrlo moćan, zvonke boje, posebno tenora, u svim homofonim i forte ulomcima, dok su tek malo slabiji u trenucima kada se dijele, kao u prvom činu pri dolasku Lohengrina, i nešto malo neodređeniji i neprecizniji u tišim dinamikama.