Hrvati kažu - gusle, Srbi i Bugari također - gusle, Slovenci - gosle, Poljaci - guslić, Česi - housle, Lužički Srbi - husla.

Bez obzira na višestoljetnu germanizaciju Lužički Srbi su u duhovnoj i materijalnoj kulturi sačuvali brojne slavenske elemente.

Lužički Srbi naseljavaju područje jugoistočno od Berlina prema poljskoj i češkoj granici, sve do Dresdena.

S njihovih prvobitnih naseobina Lužički Srbi su nasilno stjerani u prostor između Labe i vrata Berlina, između Budišina i Cottbusa, nekad močvarno i pusto zemljište, koje su oni svojim radom većim dijelom pretvorili u urban kraj.

ta hrvatska plemena nisu ni VRBAS prešla, bolan ne bio preko vrbasa su bila ilirska i neka druga slovenska plemena, kako ne možete prihvatiti da nisu bila samo srpska i hrvatska plemena, nego mnogobrojan slovenska plemena koja su navalila na balkan čak za srpska plemena ima tvrdnji da uopšte nisu došli iza Karpata, (lužički srbi-valjda su taj jedan njihov dio koji je otišao u solun da budu robovi

Kada to ne bi bilo tako, onda bi u Njemačkoj Turci, Kurdi, Talijani, Hrvati ili Vijetnamci mogli imati potpuno ista prava kao i Danci u Schleswig-Holsteinu i Lužički Srbi na istoku Njemačke, a to nije slučaj.

U bivšoj DR Njemačkoj Lužički Srbi su prvi put u svojoj teškoj povijesti dobili sva prava, koja im je jamčio Zakon o zaštiti kulture Lužičkih Srba, izglasan 1948. i 1950.

Lužički Srbi sebe nazivaju Srbima: Serbja, Serb, Serbowka, Serbstwo, dok Srbe u Jugoistočnoj Europi nazivaju Južni Srbi.

U svim krajevima Lužice Lužički Srbi danas žive sa brojno nadmoćnim Nijemcima, koji su stoljećima bili onamo sustavno naseljavani.

Kao i ostali Slaveni, i Lužički Srbi su u početku bili mnogobošci i imali su svoje glavne bogove kao Svaroga, Živu, Peruna, Gromovnicu, kao i druge manje značajne.

Lužički Srbi su upravo oni burazeri onima iz zemlje Bojki " nekrštenim Srbima " koji se nalaze u ercegovsko-otočkim krajevima

Poput Europljana u izumiranju, putopisne knjige Karla Markusa Gaussa koji esejima o raznolikosti europskih manjina (Sefardi iz Sarajeva, Kočevski Nijemci, Arbereši, Lužički Srbi, Arumunji) čitateljima približava svu raznolikost Europe, njenu multietničku i multikulturalnu složenost, tako i nizozemski sociolog, povjesničar i publicist Geert Mak putopisima po Europi populistički zapisuje ključna razdoblja povijesti dvadesetog stoljeća Staroga kontinenta.

Donji Lužički Srbi često sami sebe zovu imenom koje se do kraja II. svjetskoga rata upotrebljavalo i za Gornje Lužičke Srbe: Wendojo, njem.

Francuska ne priznaje niti jednu nacionalnu manjinu (Hrvatska ih priznaje 22), a Njemačka samo četiri brojčano minorne (Frizi, Danci, Lužički Srbi, Sinti-Romi), iako u njoj danas živi, zajedno s imigrantima, čak desetak posto nenjemačkog stanovništva.

Lužički Srbi ponovo traže stvaranje Lužičke Slobodne Države ili priključivanje Lužice Čehoslovačkoj.

Lužički Srbi su dobili jezičnu i kulturnu autonomiju.

XVIII vjekovni autor Christian Knauthe tvrdio da I Lužički Srbi u Mišnji su štovali Triglava.

Slavenskim jezičnim sustavom govore Poljaci, Česi, Slovaci, Lužički Srbi to je zapadnoslavenska jezična skupina.

p. s Mada ćeš reći da su Lužički Srbi i njihovo nazivlje puka slučajnost, to bi rekao Nemanja i raška ekipa iz Povaljske listine

Narodi i države koje se s tom situacijom više ili manje uspješno okorištuju su kneževina Benevento, Danci, Bretonci i Lužički Srbi.

Dijele se na zapadne (Česi, Slovaci, Lužički Srbi, Poljaci, Kašubi i Slovinci), južne (Hrvati, Slovenci, Bošnjaci, Srbi, Crnogorci, Makedonci i Bugari) i istočne (Ukrajinci, Rusi i Bjelorusi).

Lužički Srbi su tražili autonomnu regiju, ali je ona ipak podijeljena između nekoliko pruskih pokrajina.

Lužički Srbi su bili uhićivani, pogubljeni ili poslani u izgnanstvo.

Od neasimiliranih plemena ostali su jedino Lužički Srbi.

No kukavi se Nijemac dosjeti varci, pa sebe i svoju pratnju preodjenu u ruho i odijelo kako ga nose lužički Srbi.

Baski, Katalonci, Korzikanci, Lužički Srbi - te ideje nemaju pravo građanstva, nego se bez rasprave svrstavaju u policijske odjele za terorizam

To bi moglo proči kad nebi postojali Čehi, Moravci, Slovaci, Poljaci, Lužički Srbi..., čija se isto povijest temelji na vezama sa Velikom Moravskom, a koja je vjerovatno bila cijela današnja Madžarska sa okolnim prostorima, i kad su upali madžari slaveni su se razbiježali po okolnim planinama i drugorazrednim prostorima za život ili odma pristali na vazalski odnos, i kasnije samo služili bilo Mađarima bilo Francima (ovi koji su se razbiježali) ili kome sve ne da sačuvaju živu glavu

Lužički Srbi, kao i spominjanje Bijelih Hrvata, su direktan dokaz slavenskog naseljavanja Balkana, koji razbija Novomakedonske halucinacije o slavenskoj autohotonsoti na Balkanu

Lužički Srbi jezično nemaju ništa sa Balkanskim Srbima, a ovi kategorično tvrde da je štokavica srpski jezik, a Lužičani i štokavica dva različita pojma

Srbi i Lužički srbi (serbja, na lužičkom jeziku) koja sada nemaju sada nikave veze, i predsavljaju dva odvojena slavenska plemena, i dva različita jezika) svakoko su donjeli svoje ime još iz slovenske pra-postojine.