Karakterni britanski glumac Andy Serkis (London, 1964), čija impresivna kazališna biografija sadrži suradnju s gotovo svim važnim nacionalnim scenama (Royal Court, Royal Exchange Manchester, West Yorkshire Playhouse, Hull Truck, Dukes Lancaster, Nuffield Studio, Donmar Warehouse) te rad u predstavama poput Kralja Leara, Macbetha, Othella, Sna ivanjske noći, Fausta ili Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi, svoju je karijeru i pokrenuo u kazalištu, te tek od devedesetih započinje sa sporadičnom glumom na filmu i televiziji

Ipak najveće zanimanje pobudio je nastup ruskog baritona Jurija Nečajeva kao Macbetha i grčke sopranistice Sofie Mitropoulos u ulozi njegove supruge Lady Macbeth.

Usredotočen na vokalne probleme i nejasnu dikciju, Nečajev donosi lik Macbetha koji nije dovoljno uvjerljiv a još manje potresan.

Pozornost slušatelja usmjerena je na tri glavna lika opere: Macbetha, vještice i iznad svega na Lady Macbeth.

Držića, Lorda Macbetha iz djela Macbeth W.

Gledala sam slovensku izvedbu Shakespearevog Macbetha u ZKM-u.

Ono što je u ovoj predstavi od Krčana izmamilo ovacije bile su brze transformacije mladih glumaca (u bezbrojne likove Shakespearova panteona poput: Romea i Julije, Hamleta, Ofelije, Macbetha i njegove krvavu lady, mletačkog trgovca, Tita Andronika, kralja Leara, Richarda III ili Henrika VIII), njihova besprimjerna energičnost, kao i vješto parodiranje pojedinih filmskih hitova (npr.

Njegov nekonvencionalan izgled i intenzivan pogled doveli su ga do uloge u filmu Maqbool, hindi interpretaciji Macbetha, smještenoj u podzemlje Bombaya.

Sam naslov romana citat je iz 5. čina Shakespearova Macbetha kao dio Macbethove reakcije na vijest o smrti lady Macbeth.

Poslije Macbetha, u kojem je dotadašnja pretežita arioznost zamijenjena dramatski koncentriranim sklopovima, Verdi se vraća klasičnom belkantu i prema Schilleru sklada operu I Masnadieri (1847.), jednu od najljepših partitura iz tog razdoblja u kojoj dominiraju muški glasovi i muški zbor s nekoliko efektnih brojeva.

Mnoge operne kuće nisu u potpunosti zadovoljne ponuđenim produkcijama Macbetha jer se uloženi napor dovinuo do solidnosti ili dopadljivosti koja je ostala bez dramskih brzaca i unutrašnjih plamena, na urednom psihološkom i idejnom planu koji nije kompliment za ovu operu bez ljubavi.

Konačno, splitska produkcija Macbetha, pračena dosad najbogatijom programskom knjižicom (urednik Vjeko Santrić, odlične fotografije Matka Biljaka i design Solografik), donosi urednu analizu glazbene drame s mnogo obzira prema pojedinostima i slikovnoj fasadi, manje emotivnom zanosu i psihološkim tragovima života koji puca od jalovih opsesija s metaforičkim aluzijama, tako da su najveće zasluge za topao prijem djela pale na grudi ne glavnih protagonista nego zbora i orkestra.

Talijanski bariton Oliviero Giorgiutti u istoj je produkciji Verdijeva Macbetha tumačio naslovnu ulogu, a u predstojećoj premijeri utjelovit će Monfortea, omraženog francuskog namjesnika Sicilije.

U program SERbrainware, koji uspoređuje riječi i sintaksu, ubačena su druga Shakespeareova djela, uključujući Macbetha i Richarda III.

U tom se razdoblju redatelj prvi put okušao u klasičnoj književnosti (TV-adaptacija Macbetha, 1982), filmom snimljenim u tek dva kadra, te u osebujnoj Kammerspiel-drami, ostvarenju Almanah jeseni (1985).

Macduffovo ubojstvo tiranina Macbetha, oslobo đ ena domovina i sve č ani obred za novoga kralja Malcoma otjerali su veselim napjevima demone tiranije.

Trinaestočlana grupa čiji je umjetnički ravnatelj i dirigent Benoit Malmberg je Macbetha izvela na istom mjestu prije sedam godina.

Nešto više od jednog sata igranja Macbetha je proteklo u jednom dahu, na Lovrijencu su se članovi zbora Romeo i Julija u stilskim kostimima ponašali kao da tu žive, a ubačeni komični momenti nisu narušili cjelinu.

Jer, nakon Lovrijenca su se spustili u Grad, na Stradun na kojem su na oduševljenje slučajnih prolaznika i dijela publike s Macbetha nastavili s pjesmom, plesom i sviranjem.

I dok su se akteri sabrani oko predstave »Macbeth« u kazalištu »Ivan Plemeniti Zajc« u Rijeci žalili da više nema nekadašnje kazališne publike i da je posljednja predstava »Macbetha« u ovoj sezoni, u režiji Ozrena Prohića i pod dirigentskim vodstvo Nikše Bareze, bila jedva popunjena, predstava »Nunsense« (nuns - redovnice, nonsense - besmislica) s publikom nije imala problema.

Posljednja Selemova verzija Verdijeva Macbetha u današnjem Splitu našla je svoje prirodno stanište.

Čak i službeni festival sebi je dopustio najraznovrsnije estetike od Macbetha na konjima do izložbi koje su istodobno kazališne predstave, a u prostorima kamenoloma, napuštenih dvoraca, klaustara i crkava ili hangara i šatora.

Upoznajte Romea i Juliju, Hamleta, Ofeliju, Macbetha i njegovu krvavu Lady, Antonija i Kleopatru, Mletačkog trgovca, Tita Andronika, Kralja Leara, Richarda III, Henrika VIII i mnoge druge, kakve ih još nikada niste vidjeli u ovoj iznimno uigranoj i virtuoznoj glumačkoj igri koja počinje u 19 sati.

Njoj se Duncanovo udvaranje gadi, emotivno podržava Macbetha u svim njegovim krizama.

Dojmljive pokretne kulise sužavaju prostor u skladu s Macbethovom svijesti, snažni su neki zajednički prizori Macbetha i njegove demonske Lady, zatim ubojstvo Banca u drugom činu, ili objedinjavanje četiri posljednje slike u jedinstveni prostor ludnice ali zbunjuje primjerice ogoljeli prostor svečane dvorane za gozbu, neobične vještice čistačice, koje s uvijačima na glavi za šankom gataju iz šalica za kavu, ili pak neuvjerljivo kretanje birnamske šume

Stranica sadrži i veliku zbirku tonskih zapisa kazališnih izvedbi djela poput ' Macbetha ', ' Čarobnjaka iz Oza ' i ' Alise u zemlji čudesa '.

Luisa Miller, zahtjevan komad koji iziskuje od pjevača velike glasovne mogućnosti, nastao je na razmeđu dvaju Verdijevih stilova, nakon Nabucca, Macbetha i Lombardijaca a prije čuvene latinske trilogije i premda nije stekao slavu nekih drugih Verdijevih djela, općenito se drži veoma kvalitetnom operom u kojoj su se okušala najveća svjetska operna imena.

Inače, ovaj je britanski glumac izjavio kako mu je to bila najteža uloga u karijeri, teža od Hamleta i Macbetha, a cilj mu je bio biti najbolji Holmes ikada.

S druge strane imamo željezni repertoar, ali ne samo onaj u pravom smislu riječi nego i onaj malo odmaknut Giocondu, koju ćemo obnoviti s barkarolom i vratiti u punom sjaju, i Macbetha, koji su intrigantniji i donose nešto novo.

Pokojni redatelj i sam je rušio kulturne barijere, adaptirajući štošta sa Zapada, od trivijalna američkog noira (Pijani anđeo i Pas lutalica s Toshireom Mifuneom kao japanskim Bogartom) preko caprijanskih duševno poletnih drama (Živjeti) i vesterna obožavana mu Johna Forda (samuraji u Sedam samuraja i Tjelesnoj straži bili su njegovi kauboji) do britanske književnosti (Krvavo prijestolje i Kaos locirali su Shakespearova Macbetha i Kralja Leara u feudalni Japan).