Još čudnije da je u Josipovićevom govoru u Sarajevu izostala jasna osuda Miloševićeve agresije.

Bila je to nezamisliva atmosfera, a shvatila sam što se događa nakon što sam izašla iz okupiranog Dubrovnika, krajem 1991., kada se moji izvještaji iz toga grada nisu objavljivali, zato jer sam napominjala kako je Dubrovnik prepušten sam sebi, kako tamo nema hrvatske vojske, nego da grad brani šačica slabo naoružanih Dubrovčana, a Miloševićeve horde već su bile na domak centru grada.

Ivo Sanader u pravu je, nesumnjivo, kad kaže da se isprikama ne mogu izbrisati posljedice Miloševićeve strategije genocida, deseci tisuća pobijenih i osakaćenih.

Na izborima 2000. našao se na listi Jugoslovenske levice, stranke Miloševićeve supruge Mirjane Marković, ali je vratio mandat i nakon promjene režima otišao u Milano.

Sve u svemu, prilično je jasno da Srbija i Srbi proživljavaju duboku i kroničnu krizu nacionalnog i kulturnog identiteta i da panično pokušavaju pobjeći od komunističke i partizanske prošlosti, pa i Miloševićeve gubitničke ratne prošlosti.

Ne, dakle, posljedi ca Miloševićeve agresije, ne go hrvatske politike

U šestom dijelu prikazan je zračni rat NATO saveza protiv Miloševićeve Jugoslavije.

Godine 1995. suosmislio je za radijsku stanicu B92 Srbokap (Serbo-Cop), popularnu radijsku dramu koja dovitljivo i suptilno kritizira apsurd i etičku sljepoću Miloševićeve policijske mašinerije.

Može se nagađati kako je postojao strah od potpune vojne pobjede hrvatskih i muslimanskih snaga nad bosanskim Srbima zbog moguće destabilizacije Miloševićeve vlasti.

Iako je taj potez Miloševićeve vlade bio apsurdan i protivan svim mogućim zakonima i logici međunarodna zajednica, koja je tada bila čvrsto protiv raspada Jugoslavije, to je potpuno ignorirala.

I Đinđić je punih deset godina tijekom Miloševićeve vladavine mukotrpno gradio svoju karizmu, pa ni nakon dvije reformske godine ljudi u mnogo slučajeva nisu njime bili pretjerano oduševljeni.

Oni su izmežu ostalog snimali i one Miloševićeve razgovore s familijom publicirane u Globusu.

Uz lidera SRS-a Vojislava Šešelja, koji u haaškom pritvoru čeka da mu počne suđenje na temelju optužnice za ratne zločine, Nikolić je za Miloševićeve vladavine, 1995., bio osuđen na tri mjeseca zatvora i kaznu je izdržao na Kosovu.

Miodraga Lekića opisuju kao iskrenog demokratu i čovjeka s diplomatskim iskustvom, budući da je bio veleposlanik bivše (a kasnije i Miloševićeve) Jugoslavije u Mozambiku, Lesotu i Swazilandu, ministar vanjskih poslova Crne Gore od ' 92. do ' 95., te predstavnik SR Jugoslavije u Rimu za vrijeme sukoba na Kosovu.

S ratom u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu koji je posljedica velikosrpske agresije i Miloševićeve politike i kojem se zbog toga sudi u Haagu.

Iz tog razloga je eventualna (priželjkivana) presuda Međunarodnog suda pravde u Haagu o odgovornosti Miloševićeve vlasti za zločine u Hrvatskoj od najveće koristi za Srbiju, jer joj može pomoći da završi svoju katarzu i odgovornost prema drugima.

Nemaju što gledati kad znaju iz svoga iskustva koliko je Slobodan Milošević kriv - ispričao nam je još jedan Vukovarac, predstavivši se samo kao Ivan, no ipak pristavši da ga snimimo uz televizor, dok je upravo slušao dio Miloševićeve obrane, prisjećajući se nekih svojih događaja iz Vukovara.

Haaški je sud oslobodio Frenkija Simatovića i Jovicu Stanišića, glavne organizatore i izvršitelje najtežih zločina u BiH i Hrvatskoj, najbliže Miloševićeve suradnike, nadređene čak i crvenim beretkama i oštrim bajunetama zloglasnog Željka Ražnatovića Arkana.

Istodobno povlačenje takvih triju tužbi, potpuno različitih u pravnom, sadržajnom i etičkom smislu, značilo bi da Zagreb i Sarajevo prešutno, ali izravno trebaju priznati utemeljenost Miloševićeve tužbe protiv NATO-a, koji je bombardirao Srbiju pod autorizacijom Ujedinjenih naroda.

Zato, na pitanje hoće li Hrvatska na koncu odustati od tužbe protiv Jugoslavije (one Miloševićeve), postoji danas samo jedan odgovor: hoće ako to od nas zatraži Bruxelles.

Za srpskog milijunaša Bogoljuba Karića postavio je osnove BK TV, a u svibnju 1996., u doba nedodirljive Miloševićeve vladavine, postao je ministar informiranja Srbije, neslužbeno kao " kadar Jula ".

- Zbog toga Srbiji treba u najkraćem mogućem vremenu dostaviti račun za ratne štete počinjene u Hrvatskoj od strane JNA i Miloševićeve Srbije i njihovih paravojnih snaga.

Naime, Srbija u tom razdoblju nastavlja s naporima za približavanje EU, a jedan od uvjeta je i donošenje Srebreničke deklaracije kao dokaz odmaka od Miloševićeve politike.

Zbunjujući su i potpuno neprihvatljivi pokušaji izravnavanja u krivnji Miloševićeve i Tuđmanove politike jer Tuđman je bio dužan slijediti volju hrvatskoga biračkog tijela izraženu na referendumu 19. svibnja 1991. na kojem je sudjelovalo 83,56 % biračkoga tijela, a 93,24 % dalo glas za samostalnost Hrvatske.

05.07.2012. u 12:20 h zes87 je napisao/la: a vi srbi uvijek nešto serete nama, dok sami na čelna mjesta države dovodite četničke ekstremiste i miloševićeve zamjenike Pa s obzirom kakva iskustva imamo sa vama iz prošlosti takvi antifašisti i patriote su nam u ovom trenutku krajnje neophodni

Komentirao je i izjavu potpredsjednika srbijanske vlade Žarka Koraća u novosadskom Građanskom listu od srijede, da Zagreb koči normalizaciju odnosa sa SRJ protiveći se suradnji sa srbijanskom vladom sve dok u njoj sjedi Momčilo Perišić, u Hrvatskoj osuđen na 20 godina zatvora zbog zločina protiv civila u Zadru 1991. " U pokušajima da balansiraju između Miloševićeve političke baštine i mukotrpne tranzicije prema istinski demokratskom sustavu, ponekad posrnu i istinski demokrati ", rekao je Picula.

Jedinica za specijalne operacije, poznatija samo kao Jedinica ili Crvene beretke, Arkanovci, Škorpioni, Knindže, Martićeva policija, izvršavali su Stanišićeve, odnosno Miloševićeve naloge, bez pisanih tragova i bez suvišnog administriranja.

Ovde se ne postavlja pitanje opravdanost NATO intervencije na Srbiju kako bi se se zaustavile horde Miloševićeve soldateske koje su, posle poraza u Hrvatskoj i BiH, krenule da haraju po Kosovu.

Tijekom tih dramatičnih događaja hrvatski su komunisti ostali uglavnom pasivni i zbunjeni, bojeći se iskazivanja nacionalnih težnji, s jakim sjećanjem na gušenje Hrvatskog proljeća 1971. No, žestina i otvorenost nastupa pansrpskoga pokreta nije omogućavala dugu pasivnost: SFRJ bi se, u slučaju Miloševićeve pobjede, preobrazila u unitarnu državu kojom bi dominirao populistički srpski nacionalizam, a što bi sigurno dovelo do rata za rušenje takvoga sustava.

»Nekoliko stotina tisuća poginulih i stradalih, milijuni izbjeglica i prognanih, milijarde eura materijalnih šteta, deseci potpuno razorenih gradova, genocid i etnička čišćenja, rušenja vjerskih objekata i kulturnih spomenika, sve su to bile strašne posljedice politike upravo Slobodana Miloševića i vodstva koje ga je u to doba podržavalo i slijedilo« kaže se u priopćenju Vlade RH u povodu Miloševićeve smrti u subotu 11. ožujka.