Kamo god se okrenem, napisao je polovicom prvog stoljeća po Kr. rimski filozof Seneka, nalazim dokaze svoje starosti. U jednom od stotinjak pisama-eseja čiji je zajednički cilj potaknuti čitaoce ne samo na filozofiranje, nego na rad na sebi, na putovanje prema (stoičkoj) mudrosti, Seneka kreće od banalne, svakodnevne situacije: otišao je do rimske varijante vikendice obzirom da Seneka, savjetnik cara Nerona, pripada onom jednom postotku najbogatijih i najutjecajnijih Rimljana, ta je " vikendica " bila vrlo vjerojatno latifundija, ladanje slično imanjima engleskih lordova ili Michela Eyquema de Montaignea da bi ondje zatekao sve u poodmaklom stadiju dotrajalosti: stabla, zgrade, poslugu.

Što se tiče samospoznaje, ilustrativan je primjer francuskog mislioca, Michel de Montaignea, koji je u svojim beskrajnim esejima, uglavnom posvećenim samoproučavanju, zaključio, ne nalazeći u sebi ništa osim uma (psihomentalnih funkcija),: " Ja sam poput vjetra

Njegovo najnovije djelo je mala knjiga eseja, pomalo u stilu Montaignea, nazvana Freedom, Fame, Lying and Betrayal, i predstavlja seriju razgovora na poljskoj televiziji.

Tu su negdje moje muke i započele sa zaprepaštenjem sam shvatio da o pustolovini po mojoj sobi kod Montaignea nema ni riječi; o Terenciju još nekako, ali o mojoj sobi, rien

Eliot u svome tekstu o Blakeu iz 1921. godine: " Neobičnost Blakea nestaje kada se čudnovatost kod njega uoči za ono što jest, čudnovatost svake velike poezije: nešto što se može naći (ne svugdje) u Homera i Eshila, Dantea i Villona, i duboko i sakriveno u djelima Shakespearea također u drugoj formi kod Montaignea i Spinoze.

U sućuti i i poštovanju spram neljudskih bića kršćanska doktrina je mnogo ispod razine Empedokla, Plutarha i Porfirija, te kasnije Montaignea i Shopenhauera.

Mi imamo cijelu nacionalnu kulturu na ovom tipu upisa jata - enciklopedije, r (i) ječnike, učbenike, povjes nicu, znanstvena djela, beletristiku, izdajemo tako pisce u " Stoljećima hrvatske književnosti ", preveli smo Dantea, Shakespearea, Bibliju, Augustina, Montaignea, Aristotela, Platona, Prousta, Plutarha, Homera, Hegela, Rabelaisa, Dostojevskog, Villona,.. i sad da sve to mijenjamo, tek tako.

No, zato će ponetko možda i materijala deBottonove knjige uočiti da je upravo filozofija ta koja, kao kod Sokrata, stvara teškoće u izvanfilozofskoj zbilji, ili da je, kao kod Montaignea, filozofska kritika ta koja vodi dalje od utjehe za društvene tabue i neprikazive stvari, poput problema erekcije i nesposobnosti filozofa da zadovolji ženu i da piše.

On sam, za razliku od dokonog Montaignea, ne istražuje veze banalnog i uzvišenog, čak kad se jave s najjačom pretenzijom na važenje.

I izvan hrvatskih prostora Šicelova antologija pokazuje i svjetsku afirmaciju eseja u 20. stoljeću, kada se on osamostalio kao literarna vrata, nakon višestoljetne svjetske tradicije eseja koji se razvijao u širokom kontekstu moralnih, filozofskih, životnih tema, a na tradiciji prvih velikih esejista Montaignea i Bacona.

Na preko dvjesto stranica, ilustriranih motivima iz povijesti filozofije, opće kulturne povijesti i civilizacije, deBotton razlaže biografske pripovijesti o tri antička i tri novovjekovna, odnosno moderna filozofa - od Sokrata, Epikura i Seneke preko Michela de Montaignea do Schopenhauera i Nietzschea; uz citate iz djela i obilne navode iz biografija iznalazi današnje životne situacije u kojima nefilozofski laik može, takoreći in flagranti, prepoznati potrebu za filozofijom koja će objasniti konflikte i pružiti utjehu za različite situacije i osjećanja pojedinca - za neprihvaćenost, za novčanu oskudicu, za frustracije, za neprimjerenost, za slomljeno srce i, konačno, za poteškoće.

Taj je prijevod, koji nije tiskan zbog političkih razloga, po svomu jezičnom izrazu (osim u grafiji/slovopisu) jednako blizak modernomu hrvatskom jeziku kao francuski njegova suvremenika Montaignea sadašnjemu francuskom, ili engleski Shakespearea modernom engleskom jeziku.

Predsjednik toga odbora Krešimir Nemec prisjetio se pak prevoditelja Vojmira Vinje, preminuloga prije šest godina, kojemu je Disput nedavno objavio prijevod Djela Michela de Montaignea.

Riječ je o post-romantičkoj nedoumici pred oslobodjenom erekcije u novom, političkom kontekstu postidealističkog i postfilozofskog doba, koja se Nietzscheu javlja kroz omiljene velike Francuze, Montaignea i osobito Stendhala.

Iz njegove radionice izlaze kvartalne publikacije u kojima o zajedničkoj temi kroz eseje, priče i komentare pišu vodeća književna imena, i to od Twaina i Rushdieja pa do Montaignea i Aristotela.

Glede smrti prijatelja, sjećanja i oporuke, podsjetimo samo, za početak, da se lanac toga citata citata (« O prijatelji moji, nema prijatelja ») pruža kao naslijeđe jednoga golemog žamora kroz filozofijsku literaturu Zapada, od Aristotela do Kanta, i do Blanchota, od Montaignea do Nietzschea, koji ga, u jednom fragmentu iz spisa Ljudsko, odveć ljudsko, ovako preokreće:« A možda svakome također pokadšto dođe radosniji čas, kada kaže: ' Prijatelji, nema prijatelja ' tako je uzviknuo umirući mudrac; ' Neprijatelji, nema neprijatelja ' vičem ja, živi luđak »(Von den Freunden, 376).

Meni koji potječem iz skepse, iz Montaignea i Nietzschea, iz Krausa i Gombrowicza, odgojenom na zločestim mislima, ' ' pozitivne misli ' ' kakvima se Romantični Um standardno doji (' ' plemeniti ideali ' ', ' ' lijepi osjećaji ' ', ' ' uzdignuta prsa ' ') bit će odbojne i neprobavljive.

Da nema toga liberalnog temelja, koji dugujemo svakojakim povijesnim osobama u rasponu od primjerice Henrika VIII do Giordana Bruna, od Michela de Montaignea do Johna Lockea i Voltairea, današnja bi se zapadna civilizacija po pitanju građanskih sloboda i manjinskih prava malo razlikovala od islamske, čiji je ključni povijesni problem upravo nedostatak sustavnog liberalnog djelovanja.

Nietzsche izučio je misaoni zanat čitajući Montaignea, a i mene osobno dugo godina prati.

Esejističkim pristupom uz komentiranje citata iz Montaigneovih Eseja predstavljač je izdvojio devet tema: On Montaigne o sebi; o ljubavi prijateljstvu; o braku, ženama i muškarcima; o poniznosti; putovanjima; vjeri, molitvi, sakramentima; starosti; obrazovanju i o istini. Želite li najljepše misli o prijateljstvu, čitajte Montaignea

Nasljednik Montaignea, francuskih moralista, memoaristike vojvode de Saint Simona, Stendhala i Dostojevskog, Proust je ostvario jedno od najvećih djela u povijesti književnosti, djelo koje se galerijom likova (preko 2.000, od toga više od 30 velikih), mudrošću, humorom i humanošću može svrstati u vrhunce pisane riječi uopće.

Privrženost Maruliću prof. Béné objašnjavao je uvjerenjem da hrvatski autor pripada u europske književne veličine 16. stoljeća poput Erazma, Rabelaisa, Montaignea, te da je njegovo poslanje tu spoznaju prenijeti europskim znanstvenim i sveučilišnim krugovima koji se bave književnošću humanizma i renesanse.

Držite me odgovornim, osobno odgovornim za jednostavnu činjenicu da govorim, i na primjer, za činjenicu da citiram Montaignea za početak: umjesto da kažem nešto sasvim drugo, i prije toga.

Poslušajmo ponovno Montaignea kako sluša Diogena kako sluša Aristotela, ali i kako ga prevodi, kako ga tumači:« O prijatelji moji, nema prijatelja ».

Prošli tjedan Colbert je ugostio Fen Montaignea koji je pričao o otapanju leda na Antarktici i odumiranju pingvina te prognozirao rast razine mora za metar-dva za 100 godina.

U tome se elementi Nietzscheove biografije, njegovo čitanje velikih Francuza - Montaignea i Stendhala - koji se skrbe više za svoju erekciju nego za Platona, pokazuju dalekosežnijim filozofskim štivom nego što deBotton uopće pretpostavlja.

No, s druge strane, kao što je znano, od Platona do Montaignea, od Aristotela do Kanta, od Cicerona do Hegela, veliki filozofijski i kanonski govori o prijateljstvu izričito će vezivati prijateljstvo za krepost i pravičnost, za moralni um i za politički um.

Stil mu je ležeran, bez patosa; poziva se na Michela de Montaignea: »ne postoji opravdana razlog zašto bi knjige s područja humanističkih znanosti bile teške i dosadne; mudrost ne traži osobit rječnik ili sintaksu, a čitateljstvo od zamaranja nema ništa« (str. 158).

Sabrana djela Michela de Montaignea Na dan njegove smrti, 13. rujna, izašla su sabrana djela jednog od najvažnijih i najboljih pisaca u povijesti, Michela de Montaignea.

Stoga ćemo se u sljedećem nastavku ovog feljtona posvetiti demistificiranju humanističke etičke misli francuskog filozofa Michela de Montaignea, kao i tumačenju stavova čuvenih engleskih filozofa, empirista Francisa Bacona, te onih Thomasa Hobbesa koji čovjeka ne promatra primarno kroz prizmu duhovnosti već kao materijalnu tvorevinu.