Vani snjezi, a ja u kuci pokrivena dekom, ispred kamina i pijem toplu cokoladu.Sretna sam sto sam ogradjena od mecave i kaosa koji vlada izvan moje kuce, osijecam se upravo nekako sigurnom, zasticenom.A istovremeno toliko ranjivom, znam da bi me jedna poruka mogla izbaciti iz takta, jedan poziv ili sama pomisao na jednu osobu.A sve bi dala da je tu, da sjedi pored mene dok vani pada snjeg i vlada nemir.Da me nasmijava, da osijetim njegovu ruku na mojoj nozi, dah na mome vratu, toplinu njegovog tijela.Samo On i ja, topla cokolada, lagana vatrica i nitko vise.Dovoljno bi bilo samo da ga vidim i da mi se nasmije.Neznam zasto se zamaram s ovakvim razmisljanjima, sa mislima o njemu, o nama-sijecanjima, nostalgijom.A netreba mi to, mucim samu sebe.Jer znam da vise necemo lezati skupa, pokriveni istom dekom.Znam da necemo s istog prozora gledati snjeg kako pada, ikad vise piti toplu cokoladu iz iste salice.Necu vise osjetiti njegovu ruku na mojoj nozi, dah na mome vratu, toplinu njegova tijela.Iako to zelim A znam da i on.