I dok su mu se misli gubile u bezdanu između sna i jave, ukazao mu se lik nepoznate Žene... koja mu se smiješila, zaogrnuta u svoju predugu, precrnu haljinu... koju je u pojasu vezala poširokom trakom boje vina, onoga posebnoga Falernskog vina... ognjenocrne oči davale su mu nadu, lažnu... kao što je lažna bila i utjeha da će je dotaći, doživjeti je njemu blisku... da će, zajedno s njom odjahati u Svjetlost... da će se stopiti u Jedno, u Ništavilo, prstima stoput, pa i tisućuput isprepletenim, milujući se pogledima, očima... riječima... milujući se dahom koji će cvrčati i ključati kao svi pakleni vještičji napitci dovučeni s nekih slika koje će tek morati nastati od čovjeka koji će se tek jednoga dana, ipak [ (sigurno kao Smrt, sigurno kao utjeha Noći) nužno, nužno kao i sama bit svega što postoji po onome po čemu postoji, nužno kao Bitak, kao Vrijeme, ta prokleta neuhvativa lisica koja svojim crvenkasto-narančastim kitnjastim repom maše u suton... (smiraja, Noći mi dajte...) ], velim, ipak morati roditi, Bosch sum natus Hyeronimus appellatus (1)... u paklenim mukama svoga snoviđenja sa Njom ali i bez Nje, s Ognjem i s Mačem, uz trublje strašne Apokalipse... s cvijetom onim prokletim žutim, SladunjavoMirišljavimCvijetomOdKogaMuSeOkrećeStomakIPo-vraćaMuSeJerStomakJeIzmučenLjudima... riječima... činima... da, činima i Činima... djelima... čudima... premnogim viđenim i tek ovlaš doživljenim bezgrešnim začećima kojih su pune mitologije Istoka, Juga... tražeći mir i utjehu kako Sjevera, tako i Zapada... svoje crkvice koja daruje spokoj Herojima, koja daruje san izmučenima, koja ne zna za patnju, u kojoj se sve poništava i sve klizi kao ruka koja uzima mač... kao ruka koja tijelu iz kojeg je potekla, a kojemu služi mora dati spokoj, pa makar i spokoj grijeha... vode, Vode mi dajte jer bez vode... bez Vode... učinite neka dođe... učinite da dođe već jednom... jer bez Nje mi nema života, a ni smrti mi nema...