Nad nekim Bilosnićevim pjesmama možemo promišljati Nietzscheov imperativ o postajanju onoga što jesmo (Ecce Homo), ili štoviše misao njegova prethodnika Pindara Možeš postati ono što jesi učeći što je to (što si).

Nietzscheov individualizam rezerviran je za supercovjeka.

isto tako, kladim se, sudeci po ovoj izjavi, da ti, od ove tri stvari koje si naveo: nietzscheov zivot, biblija i ljudska psihologija - poznajes samo jednu, i to onu najgoru: bibliju ` ajde priznaj, zar nisam u pravu?

Ranjeni ili uništeni krajolici, žrtve nasilja i žrtve obilja, golema hladnoća anonimnosti po megapolisima, sve snažnije ponavljaju Nietzscheov uzvik: Pustinja raste u nama i oko nas.

Isus i Nietzscheov Zaratusra u mnogo čemu su oprečni, ali u jednom se slažu.

De Marco ističe: Pa ipak, unatoč tužnoj lekciji koju je primio od vlastitog života i osobito njegovom tragičnom kraju, Nietzscheov utjecaj je golem i on i danas očarava mnoge ljude, iako oni često ne shvaćaju očigledne posljedice njegovih riječi.

Povjesničari izazivaju Nietzscheov bijes, jer stoje na putu njegovoj sretnoj predodžbi o sadašnjosti koja je oslobođena svake povijesne refleksije i konačno svake uspomene:

Nietzscheov korak vodi natrag Seneki: Satis sunt pauci

U Italiji je jedan filozof, kao što je Umberto Galimberti, koji nije vjernik, nedavno objavio tekst naslovljen »Naša nemirna vremena«, gdje navodi Nietzscheov navod o nihilizmu koji je zahvatio svu našu mladež.

Tek danas počinjemo otkrivat i koliko je doista velik kulturalni spektar u kojem se proširio Nietzscheov utjecaj.

Nietzscheov Zaratustra koristi pojam ' ' dobri i pravedni ' '.

Upravo sam otkrio Nietzscheov stilistički tik, idiosinkrazijsku prisilu: Kanta je opisao ovim riječima: a onaj nihilist s kršćansko-dogmatskom utrobom shvatio je radost kao prigovor, da bi se na drugom mjestu o Sokratu pitao ovako: Bješe li Sokrat zločinac?

To je dakle pravi Nietzscheov prigovor: vrhunaravna uvreda za Nietzschea nije socijalnog, već psihološkog karaktera: Sokrat - jer je ružan - ne samo da je kriminalac, nego je i dekadent

Nietzscheu koji je za svakoga imao manu takva ljubav prema toj personi - upravo taj Nietzscheov stav je danas popularan " Za Isusa, al ne i za Crkvu " - što je opet hm hm...

Sada postoji, na sav Nietzscheov gnjev, po prvi puta jedna ontologija ljubavi, koja polazi od ove potrebe a ne od uzvišenoga osjećaja ljubavnika.

Odjekuje Nietzscheov lajtmotiv: Bog je mrtav

Josip Ostić u referatu Izvori i budućnost uspostavlja vertikalu Platon Augustin Gadamer, a Ksenija Grubišić govorit će o Historijskoj svijesti kod Gadamera s osvrtom na Nietzscheov spis O koristi i šteti historije za život.

Knjiga je podijeljena u 8 poglavlja: Nietzscheov platonizam; Politika chore; Snivanje danju; Platonizam na granici metafizike; Utemeljitelji bezdna; Uranovo vrijeme; Što se događa s ' prirodom '?; Tragedija izdaleka.

Nietzscheov snažan izraz, koji veoma sugestivno opisuje stanje duha vremena koje slijedi nakon njega, prikriva jednu vrlo važnu činjenicu: on ništa ne obrazlaže, samo tvrdi.

Kako primjećuje Nietzscheov Zaratustra, od početka svijeta ljudi su se premalo radovali, a previše mrzili i kudili, dodaje jedan dorcholski mislilac.

Ako ti misliš da se Nietzscheov nihilizam i ideja Nadčovjeka nije uvukla u svaku poru zapadnog društva, onda stvarno ne znam što bi ti napisala.

Nakon bratove smrti vilu u kojoj je umro Elisabeth je pretvorila u Nietzscheovo svetište za Nietzscheov kult, kult njegove osobe i filozofije.

Nietzscheov san o Übermenschu, koliko god bio pogrešno protumačen ostvario se u obliku najokrutnije Übermarionette dvadesetog stoljeća, s brčićima rezanim u kvadrat (u Europi i Americi odnedavno se prikazuje autorizirana verzija glasovitoga Chaplinova filma o Dolfiki).

Nietzscheov aforizam iz Sumraka idola da će realan svijet, konačno, postati fikcija, odražava se i u arhitekturi, pa ona i njezina percepcija postaje kao i svaki drugi objekt dio simulirane realnosti.

Nietzscheov proglas« mrtvoga Boga »možda nigdje nije toliko uzeo maha koliko u likovima« superljudi »koji su, po modelu istočnjačke filozofije, razvili svoje urođene potencijale do te razine da su i sami postali bogovi.

Uz početni zanos s poetski pisanom objavom »Tako je govorio Zaratustra«, mene je najviše odbio Nietzscheov obrat već amoralne makijavelističke maksime: »Dobar cilj posvećuje sredstvo« u Zaratustrinu maksimu: »Dobar rat posvećuje svaki cilj«, gdje se pod dobrim razumijeva viteški i hrabri, očito bez uviđaja u strahotu i gnjusnost rata.

Ono« ja »na koje upućuje Nietzscheov iskaz u spisu Ljudsko, odveć ljudsko ne bi nužno pretpostavljalo, pod svojom gramatičkom pojavnošću, prisutnog-bića kao subjekta.

Nietzscheov ideal nije bio Bismarckov makijavelizam, njegova brutalna realna politika, nego klasična k ultura Weimara: Schiller u Rođenju tragedije iz duha glazbe (1872), Goethe u dugom nizu aforizama Ljudsko, odviše ljudsko (1878), sve do u kasno djelo Ecce homo (1888).

Isto tako treba shvatiti i cviljenje životinja i ne žalostiti se nad psom kojeg u laboratoriju živog sijeku na komade. (To je iz Nepodnošljive lakoće postojanja, gdje se čak ide dotle da je poznati Nietzscheov slom, obilježen torinskim grljenjem konja kojeg bičuje kočijaš, protumačen kao da je on prišao konju da zatraži od njega oproštenje za Descartesa.)

Ni potraga za uzrocima u ÂťduhovnojÂŤ sferi ne donosi jasne rezultate: Nietzscheov imoralizam nema veliku publiku.