Dva krupna oka sivosmeđezlena, ustvari nedefinirane boje ovisne o atmosferilijama, konkretnije količini o koncentrirane vlage nakupljene u rojeve koje ljudi zovu oblacima i njihovom položaju u odnosu na pravac Sunce - glava, dakle, ta dva oka promatrala su kroz sad već otškrinuta vrata u prostoriju kolokvijalnog naziva soba iako je to bila i kuhinja iz koje se unatoč nekim širokim cijevima koje su u svoju utrobu uvlačile dim koji se dizao iz lonaca i šerpi sa štednjaka, i koji je sigurno potrvđivao da je podloga na kojima te stoje vruća i nije za diranje, i blagovaona u kojoj je žlicu držao i lijevom rukom, kada je bio gladan, i desnom, kada je glumio odgojenog malog čovjeka, i koju se slobodno moglo zvati i dnevnim boravkom jer vrijeme provedeno u toj prostoriji u odnosu na druge, ako izostavimo spavaće sobe i njihovu funkciju definiranu nazivom, nadmašivalo je sve druge, a i raznorodnost boravljenja bila je upravo široka kao kad raširiš ruke na najjače, kao kad pokazuješ koliko jako voliš nekoga koga jako voliš, onda je to upravo ta viševrsno korištena prostorija.