Animalni biocentrizam koji posredovanjem kritike na račun tradicionalne etike gradi takozvanu etiku animalizma odbacuje svaku pomisao na ontologiju, tj. na postojanje jedne bitne, upravo ontološke razlike između ljudske vrste i ostalih živih vrsta, pa slijedom takva odbacivanja dolazi do postavke da i životinjama, ili barem nekim vrstama, također treba priznati moralni, a s time onda povezani i pravni status u civilizaciji, ali i prirodi.

Ne mislim pritom na ontološke kategorije tipa biće, bit, bitak, mijena ili esencija.

Ili se pak još uvijek držimo mita o tome kako postoji nekakvo proviđenje ontološke biti zvane« muškost »i« ženskost »?

Tako se, na primjer, moderna empirijska kemija može protezati beskonačno, bez da njena otkriča ikada, i u jednom trenutku, odstupe i udalje se od te osobite ontološke dimenzije, koja je determinirana njenim premisama.

Sve te komplikacije proizlaze ravno iz romana, koji je prilično jedinstven među Dickovim djelima jer način na koji se uobičajena dikovska tema ontološke (a ne samo epistemološke) nesigurnosti i nestabilnosti urušava sama u sebe, postaje isto tako i struktura subjektiviteta tako da protagonist nije jednostavno (opravdano) paranoičan, izbezumljen ili uhvaćen u zamku, nego i sam postaje neka vrsta crne rupe u kojoj se sav sadržaj i sva kontradikcija urušavaju u sebe i nestaju.

Može li ta vrijednost sama po sebi uspostaviti ravan na kojoj bi se mogao shvatiti rad, ravan koja bi se razlikovala od ekonomske, društvene ili ontološke ravni?

Žižek svoju Paralaksu dijeli u tri dijela: stelarna (Zamke ontološke razlike), solarna (Nepodnošljiva lakoća ne-bivanja) i lunarna (Prema politici suptrakcije).

Danas je uzdizanje prostora, kao ontološke kategorije, završeno.

U takvom kontekstu pozivanje na« društveno poslanje »umjetnosti još se više čini kao snobovski i retorički nadomjesak ontološke dubine značaja današnje umjetnosti.

U djelima je analizirao ontološke i povijesne osnove Marxove i Hegelove dijalektike.

Istovremeno, roman računa na čitatelja koji je odbacio velike pripovijesti kao relevantne ontološke čimbenike.

Gubitak veza sa zavičajem, djetinjstvom i oranicama sve se jasnije pokazuje kao gubitak kontakta sa smislom života, ćime se pjesnik dotiče ne samo egzistencijalističke, već i ontološke strane čovjekova života.

Kad me stranci iz uglednih akademskih krugova upitaju kakva je razlika između hrvatskog i srpskog jezika, u pravilu im odgovorim:« nešto poput Heideggerove ontološke razlike ».

Moj argument je oduvijek bio da je za razumijevanje ontološke kompleksnosti kulturnog procesa nužno gledati cjelovito, ne jednodimenzionalno.

Našli su se na kavi u ljetno predvečerje... u predvečerje okupano milijunima nijansi razbijenog seta akvarela, u omiljenom kafiću u srcu Grada... i počeli razgovarati... oduvijek su razgovarali o svemu, osobito su voljeli ontološke diskusije, kao i diskusije o posljednjim stvarima, koje su im s usana izlazile tako tekuće... tako lako, kao da razgovaraju o planovima za sutrašnju kupnju...

Ma koliko se trudili da im dodelite ontološke patnje oni se uvek negde zagube.

Točnije, prihvatila je ontološke, epistemološke, kozmološke, antrolopološke pojmove prisutne u misli velikih umova poput Platona i Aristotela.

I ono što je nekoć bilo blagotvorno, pače - ljekovito, odjednom postaje pogubno... pa zagubljen u hodnicima sjećanja, u frazama života, kljaštrim rasplinute sne, ogoljujem ontološke kosti...

Već smo prije utvrdili da se Božja apsolutnost ne tiče samo ontološke mogućnosti bića, ni samo čovjekova dostojanstva i vrijednosti; valja još reći da se ona također tiče samoga Božjega života, tj.

Tako da Koncil u Marijinu uznesenju promatra puninu ontološke i moralne suobličenosti slavne Marije Djevice s Kristom uskrsnulim.

Svim tim slikama čak i kada je u pitanju koketni varaždinski barokni milje zajedničke su ontološke, poetske i tragične reference u životu, nespokojstvo utkano u svaki aspekt očitovanja egzistencije, i to od trenutka kad se, kao na posljednjim slikama, dijete u prizoru rađanja rješava pupčevine, preko djetinjstva, ljubavničke dobi...

Bit će riječi o temeljima strukturalne, generativne, formalne, ontološke i kognitivne semantike.

Prijelazi iz jednog emotivnog stanja u drugo tako postaju ili prenagli ili se čine neutemeljenima, a povremeni glazbeni signali te buka njemačkih trupa koja se čuje s bečkih ulica prekomjerna su i nepotrebna - kronotopska ilustracija koja doslovno ometa praćenje, na trenutke uistinu zanimljive i uvjerljive, ontološke rasprave.

Izim ontološke strukture ovih dvaju novijih romana, osječke znanstvenice prikazale su i narativnu, tvorbenu i kombinatoričku strukturu romana i, književne postupke koje su uporabili Calvino i Horvat (intertekstualnost, autoreferencijalnost, toposi, mreža, lematizacija).

Nerazumijevanje funkcioniranja našeg jezika u svakodnevnom kontekstu vodi u pogrešnu uporabu rodnih ili apstraktnih pojmova što nas pak dovodi do ontološke pogreške postuliranja postojanja entiteta koji, ustvari, ne postoje.

Za takvo je mišljenje to pitanje o prevladavanju ontološke razlike između bitka i bića.

Prema spomenutom autoru, volja ne može biti slobodna bez ontološke intervencije Tvorca koju možemo nazvati blagodaću, čime se ostvaruje božanski plan na zemlji.

Naime, činjeničnost biološke evolucije radikalni biocentrizam uzima u smislu metafizičkog počela života kao takvoga, čime odašilje konačnu poruku da je fenomen biološkog života u prirodnom svijetu sam po sebi dovoljan dokaz protiv bilo kakve, a pogotovo protiv ontološke razlike među različitim vrstama živih bića u prirodi.

Razlika je čisto kvantitativne biološke, a ne kvalitativno ontološke prirode.

Uzdizanje prostora, kao ontološke kategorije, je završeno.