U tom je gradu izvršio na njega silan utjecaj sv. Grgur Nazijanski, koji ga je oduševio za Origena.

Jeronim je u oduševljenju za Origena preveo njegovih 28 homilija.

Povijesno-kritička metoda nastavlja se na drevne metode grčkih komentatora klasične književnosti te na autore patrističkoga razdoblja: Origena, Augustina i Jeronima.

Justina, Origena, Ćirila Jeruzalemskog, Krizostoma, Hilarija od Poitiersa, Josipa Hazzaya (8. st).

Monaška mistika sastoji se od nastojanja da se postigne osobno sjedinjenje s božanskim našla je svojeg glavnog predstavnika u kombinaciji asketske prakse i kontemplativne pobožnosti u monahu cistercitu Bernardu iz Clairvauxa (1090. do 1153.) i njegovu tumačenju starozavjetne knjige Pjesma nad pjesmama, alegoriji odnosa između pojedinca i Boga u slici duhovnog zaručništva, tj. odnosa između zaručnika (Krista) i zaručnice (duša) koja vuče svoj početak još od Origena.

Spomenimo još samo Origena, koji je živio sto godina prije Nicejskog sabora, a koji tvrdi da postoje samo četiri neosporna Evanđelja: Matej, Marko, Luka i Ivan.

No, odbacivanjem Origena od strane Crkve, na zapadu je prevladala materijalistička filozofija Aristotela u kojoj je doktrina reinkarnacije odbačena i uz pomoć koje je znanost, tj. racionalizam nadvladao religiju.

Kod Origena to nije tako; on je već nadišao neosobnu predodžbu Boga; netvarnu svjetlost.

Čitajući ono što je napisao osjećam naznake neke druge stvarnosti, isto kao i kad čitam Origena.

Podsjetio je na Isusov rast u duhu i mudrosti u obitelji, apostol Pavao hvali vjeru obiteljskog zajedništva Timotejeve kuće, obitelj Leonide iz Aleksandrije odgajala je Origena, velikog ljubitelja Svetog Pisma, a obitelj slavenskih apostola dala je vjerske temelje Ćirilu i Metodu.

Kako je za Origena poznato da se samokastrirao s oko 17 godina tako njihov asketizam nije jedinstven, odnosno očito je da je Origen više udovoljavao sam sebi.

Najprije se vježbao u Božjem zakonu u pustinji Nitria, a zatim u Celle, gdje je živio sve do svoje smrti, oko godine 399. Bio je veliki sljedbenik Origena, te je kao takav i osuđen.

Kao prevoditelj i brižan tumač hebrejske istine shvatio je bolje od Origena važnost literarnoga smisla Svetoga pisma, a koji nikad nije dijelio od njegova naravnog i nužnog produžetka, od duhovnoga smisla.

Tako mnogi veliki teolozi, poput Origena, nisu ušli na listu crkvenih otaca.

Nadalje preporučujete Origena koji je sam bio heretik kao prikladnu literaturu za ponavljanje ispravnog nauka.

Poglavlje Iskušavanje tijela: korporealnost u tekstovima Origena i sv. Augustina bavi se tijelom, za koje autor smatra da je do postmodernog doba s prostorom dijelilo marginaliziranu sudbinu.

Spomenuo bih se posebno svetog Leonide mučenika, ujedno i oca jednog od najvećih učenjaka i genija prve Crkve, Origena.

U svome ranom dobu bio je pristaša Origena koji je htio ponovo oživiti prakršćanstvo, koji je također već bio prozreo krivotvorenje Biblije.

U povijesti Crkve, ova je praksa zabilježena kod Tertulijana (djelo Protv hereza), Hipolita (djelo Apostolska tradicija), Origena (Homilije na Levitski zakonik) i Ciprijana (Nepokorni).

Ne mogu tvrditi da sam slučajno pristupio katoličkoj vjeri, dapače u sedamnaestoj i osamnaestoj godini otkrio sam likove poput Hansa Ursa Von Balthasara, i od tada sam uvijek čitao teološku literaturu i susreo se s djelima svetoga Augustina i Origena, piše Khan.

Upoznajmo: Ignacija, Tertulijana, Ciprijana, Origena, Jeronima, Bazilija, Grgura, Ambrozija, Augustina i mnoge druge. 272 str.

U predslovlju bogoslužja na Pepelnicu ovako se hvali post:« Ti tjelesnim korizmenim postom suzbijaš opačine, uzdižeš dušu, daješ krepost i nagrade. »Poslušajmo najprije današnje Evanđelje, a zatim i Govor o Pjesmi nad pjesmama Origena, prezbitera, kako je Krist bio kušan da Crkva nauči kako se k njemu ide po mnogim mukama i kušnjama.

Tako su sve te misli teleološke i tvrdoglavo se vrte oko velikog motiva o vidljivoj slici nevidljivog Boga, što će za Origena biti definicija Krista.

Ono što je sinagogalne oce (primjerice, rabina Akibu, koji se zalagao da Pjesma nad pjesmama bude uvedena u kanon), crkvene oce (Origena ili Hipolita Rimskog), svece-mistike (Bernarda, Ivana od Križa ili Tereziju Avilsku) privuklo Pjesmi nad pjesmama jest to da su u njoj prepoznali korespondencije izmeču kretanja erotske ljubavi s kretanjem njihove vlastite ljubavi prema Bogu: muke udaljavanja, užici približavanja, žudnja za uzajamnim pripadanjem isti su u obje ljubavi one izmeču muškarca i žene te one izmeču Boga i duše koja ga ljubi.

Uvijek taj naglašeni JOJ, znak prisutnosti RIGORIZMA Najlakše je polaziti s pozicije kritike, jer se tada drugi trebaju pravdati.. ha, ha Aj se sad malo skuliraj i pročešljaj nešto o Montanu i njegovim proročicama (Prisca, Priscila I Maximila) i odnosu Tertulijana, a potom i Origena prema njihovom montanizmu, a potom malo o Joakimu de Fiori-u i njegovom računanju vremena (doba), te što o njemu kažu sv. Toma ili pak suvremeniji de Lubac, pa nešto na temu modernijih milenarista (pogotovo o njihovoj poplavi uoči trećeg milenija/2000 /).

Ali, ne treba zaboraviti da su originalni izvori oskudni što se tiče Origena...

Ovo za Origena nije provjerena činjenica.

U nekoliko rukopisa 12. st. o, kao što je Korčulanski kodeks ili Origena: Super exodum u Splitu, javljaj u se jednostavne ekspresivne i sažete scene crtane perom.

Po? etke hezihazma nalazimo kod Origena (185. - 255. god.), Evagrija iz Ponta (345. - 399. god.) i Grgura Niskog (oko 331 - 394).

Tek su 553. na Drugom koncilu u Konstantinopolu odbačena učenja Origena (čije su knjige izmijenjene zbog navodne hereze) pa je s tim i službeno završeno učenje o reinkarnaciji