Djelomično je tomu razlog nešto slabija selekcija inozemnih predstava bez istinskih festivalskih vrhunaca (sjetimo se prijašnjih gostovanja Daniela Léveilléa, Robin Orlin ili pak belgijske skupine Theater Stap), čemu je uzrok moguće nazrijeti ili u limitiranom opsegu raspoloživih financijskih sredstava Festivala ili u trenutačno raspoloživoj tržišnoj ponudi naglašeno komercijalnih doktrina i stigmom kreativne krize, što je za ples, ako je stanje uistinu takvo, znatno pogubnije.

Zanimljive interpretacije dali su Roberto De Candia, Gregory Bonfatti i Carlo Bosi kao Ping, Pang i Pong, a odličan je bio Orlin Anastassov kao Timur.

Ili kako je Jon Orlin iz TechCruncha komentirao:

Provokativna i angažirana Robyn Orlin dovela je na scenu cijelo razigrano crno pleme, i u neobično snažnu spoju afričke tradicije i suvremenoga plesnog kazališta, prisilila publiku da preispita svoja stajališta i znanja o Africi, AIDS-u i odnosu spram zaraženih osoba.