Sve ove dane me proganja ta misao poput stiha iz pjesme koju se ne usuđujem napisati nedostaju mi potoci i vodopadi, mali, oni još manji, najmanji, da se jedva vodopadima mogu zvati Nedostaju mi rijeke - od Radobolje što je tekla pokraj porodične bašte u Ilićima, gdje sam naoružan komadom stakla i viljuškom vezanom za vrh štapa lovio prebrze pastrmke, do Pasjeg potoka u Kentakiju gdje bi mi lososi jednako hitro bježali i rijeke Fraser u Kanadi gdje ću glavu umalo izgubiti vadeći onu prokletinju od bijele jesetre Široke, poput rijeke u rodnom gradu koju sam prelazio tako što mi je voda dopuštala da hodam od obale do obale ne oduzimajući disanje ali oduzimajući dah - od nje sam jednom spasio patku, krila su joj bila slijepljena od ulja i struja je bespomoćnu nosila Nedostaju mi i one koje bih mogao preskočiti, s kamena na kamen do onog jednog mjesta gdje nedostaje kamen ili dva, tu bih zastao i onda se zapitao da li da se izujem i bosonog spustim u vodu ili ne skinuo bih cipele, ne da ih sačuvam već da osjetim vodu, da osjetim rijeku i njeno dno, dijelove nje koji nisu voda, milina proticanja i silina nedostajanja sve to želim iznova dotaći prije nego što se sve u vodu pretvori.