Ostalo: 1. Ljubavi razlike, Tomislav Bogdan (Disput) O hrvatskome ljubavnom pjesništvu 15. i 16. stoljeća, u terminima ' petrarkizma ' ili ' petrarkiranja ', u hrvatskoj se književnoj historiografiji razmjerno mnogo pisalo.

Njegove Rime iz 1530. označile su početak akademskog petrarkizma a Proze o narodnom jeziku pred - stavljaju prvi pokušaj gramatičke kodifikacije kao i zahtjev za afirmacijom talijanskog jezika na osnovi firentinskog narječja. (>)

Akademik Tomasović podsjetio je kako postav knjiga petrarkističkih prepjeva, rasprava i napisa prati raspon od pet sotljeća, mnogovrnost recepcije najbolje govori o statusu Petrarke i petrarkizma u Hravstkoj gdje je galantna kultura duboko ukorijenjena.

Naglašen je kontinuitet petrarkizma, pa je autor izložbe ukazao i na predrasude po kojima petrarkisti u pjesmama samo jadikuju nad jubavnim bolima.

Pjesni ljuvene te ideal Laurine ljepote transponirani su u mitski pojam nedohvatne vile, a djelo ocrtava sudbinu petrarkizma na našim stanama koz pola milenija, tumači ga kao fenomen koji je znatno nadišao povijesnu ili literarnu pojavu.

Doma, ipak neke promjene na obzoru, sve više bivših dječaka (po prvi puta nakon petrarkizma bez inhibicija i u tolikom broju) priča o ljubavi.

O spoju pak petrarkizma i hrvatske usmene lirike lijepo svjedoče pjesme Džore Držića i drugih spjevalaca.

U drugoj pak studije i članci koji se s područjem Tomasovićeva bavljenja više ili manje dodiruju, bilo da je posrijedi tumačenje, recimo, kojeg od aspekta petrarkizma ili romantizma, bilo da kao polazište služi neki od Tomasović evih prijevoda (Dante, Petrarca, Pessoa, Lamartine, Tasso, Camőes, Gaspara Stampa i dr.).

Ta poezija, u iznimnoj mnogoobli č nosti i bogatim metatekstulnim prizivanjima, vrlo plasti č no aktualizira stolje ć a ljubavnoga pjesništva od biblijske Pjesme nad pjesmama, srednjovjekovne trubadurske lirike, zatim petrarkizma, baroknoga i romanticisti č koga ljubavnoga pjesništva sve do modernisti č ke emotivne i egzistencijalne tjeskobnosti i postmodernisti č koga poigravanja ljubavnim toposima i poetskim konvencijama.

Sad prazan joj kostur ostade usred svijeta. (Kroz munje i grohot 3.) Na koji je način Ljerka Car Matutinović sa stajališta svoga parodičnog petrarkizma došla do Šopove apokaliptične redukcije svlačenja tjelesnosti na koje se ona poziva »skidanjem samoće« u svom novom ciklusu može se nagađati na osnovi usporednica u sklopu revivala poezije koja je problematizirala iskustvo egzistencije.

U svojim sonetima Shakespear razbija konvencije petrarkizma i na svoj prepoznatljiv način u sonete uvodi najčišću emociju.

Nakon petrarkizma čini nam se kao da smo bili slijepi i da sve te ljepotice koje smo u glavi zamišljali, sada kada smo progledali, jesu zapravo neuglađene i obične.

Cijelo jedno stoljeće pjevala se u Dubrovniku ljubavna lirika u duhu Francesca Petrarce i petrarkizma, cijelo jedno stoljeće pisala su se značajna epska djela po uzoru na Vergilija, cijelo jedno stoljeće njegovala se komedija po uzoru na rimske komediografe Plauta i Terencija.

Lucić je moderan ne samo zbog formula ažurirana petrarkizma Bembova tipa koji je slijedio, ili zbog pučke zvonkosti i jednostavnosti pojedinih strofa, nego i zbog izravnosti inspiracije, duboko proživljene ljubavi.

U njima on opisuje ljepotu i ljubav u tradiciji Petrarke i petrarkizma, a istodobno i u tradiciji usmene hrvatske ljubavne poezije.

Tome je pridonijela blizina izvornog petrarkizma, ali u hrvatskoj literaturi ne uspijava samo petrarkistički model već je ova pojava svjedočanstvo civilizacijske razine i važnost joj je mnogo šira od poetske - najavio je Bratislav Lučin u ime organizatora Književnog kruga Split, a novinarima je na press-konfereciji predsjednik Književnog kruga, akademik Nenad Cambi naveo i druge zanimljive podatke.

O " politici kontinuiteta " petrarkizma govorila je Natka Badurina sa Sveučilišta u Udinama, tragajući za razlikama između šesnaestostoljetnog i petrarkizma u razdoblju hrvatskog preporoda te za vezama sa suvremenim europskim petrarkizmom.

Istražujući elemente petrarkizma u latinskoj religioznoj poeziji hrvatskih autora u 18. stoljeću, Gorana Stepanić utvrdila je njihovu prisutnost u religioznom pjesništvu.

U svom ništa manje poznatom ljubavnom kanconijeru Lucić se, istina, oslanja na pisce kasnoga talijanskog petrarkizma, posebno na pjesništvo Pietra Bemba, ali vještinom izraza i versifikacijom katkad čak i nadmašuje svoje uzore.

Tako je i Hektorovićeva književna jedinstvenost daleko od puke samoniklosti, no Ribanje čak i kao konglomerat domaćih i inozemnih poticaja, ipak je manje vezano uz oscilacije ukusa negoli je Lucićeva kongenijalna asimilacija (i prava jezična umjetnina visokih estetskih dometa) bembističkog petrarkizma.

Drugi lanac kojemu oni čine prvu kariku je tradicija udvorne i ljubavne poezije u književnosti zapadnoga kruga koja se i eksplicitno poziva na svoje provansalske izvore i uzore, počevši od sicilske škole na dvoru Fridriha II. pod čijim je okriljem Jacopo Lentini fiksirao slavni i sudbonosni oblik soneta, zatim dolce stil nuovo, Dantea, Petrarcu, sve varijante petrarkizma, romantični koncept ljubavi kojim su se romantičari i više nego služili te odjeke sviju njih u modernoj i suvremenoj ljubavnoj poeziji.

U književnopovijesnom smislu Zbornik je sinteza raznih i raznorodnih književnih utjecaja i poticaja, od onih trubadursko-viteških, talijanskih srednjovjekovnih pa do Petrarce i raznih varijanata petrarkizma i petrarkiranja.

" Planine " s formalne strane sadrže u sebi sve glavne karakteristike pastorale, metamorfoza i petrarkizma, dakle elemente koji prijeklo vuku iz antičke i zatim iz prethodne i našem pjesniku suvremene talijanske književnosti.

Ranjinin zbornik, jedno od najvažnijih djela hrvatske renesansne književnosti obuhvaća više od 800 pjesama nekolicine autora koje su najvećim dijelom nastale pod utjecajem talijanskoga petrarkizma a posredno i trubadurskoga pjesništva.

Sudeći po naslovu, oba djela nose odlike suvremenoga petrarkizma, a prvo bi moglo biti vezano za tipičnu hrvatsku varijantu ekloge o zarobljenoj i oslobođenoj vili.

Planine Petra Zoranića jedinstveno su djelo hrvatske dopreporodne književnosti: dok većina pisaca naše renesanse piše u stihovima, Planine su napisane najvećim dijelom u prozi; dok je većina naših pjesnika pod snažnim utjecajem talijanskoga petrarkizma, Zoraniću je i narodna pjesma (pa i ona deseteračka) uzor za izgradnju i stiha i proznoga izraza; dok su pjesnici prve i druge renesansne generacije zaokupljeni sobom, postavljajući osobni problem kao poticaj i temelj književnih očitovanja, Zoraniću je osobna sudbina najuže združena sa sudbinom naroda, odnosno prostora domovine, »bašćine«.

Tome uzrok nisu bili samo brojni petrarkisti u Italiji, već i činjenica da je pojava soneta u drugim europskim književnostima nerazdvojna od utjecaja Petrarke i petrarkizma.

Više je razloga zbog kojih je vrijedno razmatrati galantnu liriku: dosad je u historiografskim pregledima zapostavljana i omalovažavana u korist drugih žanrova; potom, u hrvatskoj je književnosti vrlo raširena i ima kontinuitet od trubadura i petrarkizma do Luke Paljetka, Jakše Fiamenga i Zlatana Stipišića Gibonnija; zatim, ima snažan europski kontekst; te konačno, u suvremenoj književnosti postmodernizma došlo je do obnove tradicionalnih oblika: sve je više ljubavnih sastava, soneta, sestina, balada, kancona i« šlagera », u kojima je primjetna ponovna platonizacija ljubavi i spiritualizirane ljepote.

Zbog toga je razumljivo što su hrvatskim i drugim evropskim liricima (npr. talijanskima) zajedničke teme, motivi i ostali aspekti iz sadržajne sfere, dok su im ranije, u doba vladajućega petrarkizma, bile zajedničke upravo karakteristike iz domene izraza.9 Bujanje metaforike u hrvatskome baroku objašnjivo je pak jedino uvidom u odnos pjesnika toga doba prema vlastitoj književnoj tradiciji

Što se sve pritom iz bogata fundusa formalnih, stilskih i retoričkih iznašašća ranoga petrarkizma prenosilo u pjesništvo istočne obale Jadrana, pitanje je na koje još nismo dobili sistematiziran odgovor: sam se Torbarina u svojoj radnji, u duhu komparatistike svoga vremena, zadržao uglavnom na bilježenju mouvskih istovjetnosti talijanskih tekstova i njihovih hrvatskih pandana, a u kasnijih se autora nje-govo komparatističko otkriće, namjesto u plodnu radnu hipote-zu, pretvorilo u opće mjesto.