ma dobro, slažem se da su videoprojekcije imale svoje (kolko tolko) opravdano mjesto u predstavi, stvar je u tome da se meni osobno to činilo nepotrebnim (više pitanje estetike i stila, nego poetike i smisla). sve ovo što sam rekao odnosi se na sve snimljene materijale, osim onog gdje pakalovićka " zavodi " dečka u donjem rublju (ma dobro, nije rublje, ono, ko neka kanotjerica, neki kulac: misli:) e, ono je ključna scena koju su bespotrebno snimili jednom zauvijek, umjesto da puste pakalovićku da uklopi tu scenu ludila u polako rastuću psihozu svog lika kojem bi ta scena bila vrhunac. ovako, pakalovićka poslije tog clipa ulazi na scenu u laganom diskontinuitetu, jer je vrlo teško (a ona to svejedno jako dobro radi) poprimit na sebe sva ona obilježja ličnosti i iz (vlastite) prijašnje scene i iz snimljenog maerijala. komorna je to predstava i (imho) trebalo je radit više na " unutrašnjoj napetosti dijaloga " nego bespotrebno razbacivat pažnju (prvenstveno glumaca, onda i gledatelja) na dva paralelna plana koja se (više ili manje uspješno) nadopunjavaju. a to za liniju manjeg otpora, pa treba ipak malo pazit na stupanj banalnosti metafora koje uključuješ u predstavu. ono, kaman, otuđenost mladog muškarca je prikazana praznim prostorom u kojem taj isti mladi muškarac patetično bulji kroz prozor. to se (ako su već htjeli te projekcije) moglo kvalitetnije napravit.