Baš se mislim šta će od svega ovoga biti razumljivo.Možda nakon pogleda na ostavljene otiske posramim svoje misli i iskidam bol, zgužvam papir i bacim rukavice lavovima pred svojim vratima.

Ja se posramim... samo na trenutak... spustim pogled... onda ga pogledam inatljivo, ravno u oči bit ću (i više od toga... ova djevojčica ima još nebrojeno vremena da se razvija, pa i u kiparskom smjeru ako tako odlučim, ja multitalents)... tako se porazgovorih s majstorom... prije nego nastavimo u smjeru juga...

I ne smijem si dopustiti da se pred ikim posramim.

Učinili su da se posramim svojih ovozemaljskih briga i problema i budem zahvalnija na svemu što imam.

Koliko je rijeci i djela izgovoreno i ucinjeno u ime Boga, posramim se sebe i svog zivota kada vidim koliko sam mogla otici daleko od Njega, radi covjeka...

Ne, ne osjećam se posramljeno zbog mamine reakcije, nego se svaki put posramim zbog onoga što sam ja učinila Ivanki.

Baš se posramim što živim u ovoj zemlji apsurda....

Trajalo je to tek minutu ili dvije ali dovoljno dugo da se još jednom posramim.

Posramim se i sama kada pored zdravih ruku ne uspijem savladati neke vještine.

Posramim se kada razgovaram s jednom takvom mamom.

Onda me svi blijedo gledaju, a ja se onda malo posramim, pogotovo što je komunikacija isključivo na francuskom.

- - - - - Original Message - - - - - Sent: Friday, August 06, 2010 6:00 PM To: [email protected] Pozdrav Vam, kažu da se ništa ne događa slučajno a vi ste meni pali na pamet, pratim vaš blog i nekad se posramim kako sam ja jadna i slaba a netko bi mozda rekao da imam sve u životu a u vama vidim toliku snagu i vjeru, volju i nadu... ja te stvari gubim iz dana u dan sve više.... teško mi je i moliti se jer ne znam da li me itko sluša, imam osjećaj da je moj razgovor s Bogom samo monolog, da pričam sebi u bradu... i jako mi je teško radi tog... pitam se da li je mene Bog napustio... iz dana u dan se trudim biti bolja, živjeti onako kako bi Bog to od nas svih želio, ali... ali... gubim snagu... nije Bog kriv za loše stvari što se dešavaju ali zašto sreća nebi i na meni malo stala.......... imam osjećaj što god se više trudim biti bolja da je meni lošije... kažu da onaj ko trpi na ovom svijetu dobije nagradu na onom drugom, vječni život..... ali ja sam samo čovjek... imam 24 godine, uskoro ću diplomirati, živa sam i zdrava, na van sam vesela osoba ali ljudi koji me znaju u mojim očima vide tugu, ja je osjećam, živim s njom.... nadam se da će Bog pružiti mi ruku i povući me iz te tuge ali uvijek sve ostaje na nadanju, nekad se osjećam koda mi je sreća ukradena..... nema je... nestala... nekad i dođe do mene, bude mi sasvim blizu i opet nestane... neznam do kad ću moći trpiti... treba mi NADA.... da će jednom biti bolje... neznam da li da molim za to bolje... možda meni nije namjenjeno to bolje... možda.... možda... vjerovatno ste pročitali x ovakvih priča, možda ni na ovu ne dobijem odgovor ali nešto me potaklo na ovaj mail...

Uvijek kad se sjetim Pape ili vidim njegovu sliku u srcu nešto zatreperi, posramim se svojih grijeha i iznova se napunim snagom za svakodnevni život.

Bacim pogled na vrata okićena šarenim torbama, na brzinu ih prebrojim i zbrojim, posramim se u trenu i sjetim susjeda kojima uredno dajem plastične boce kako bi preživjeli mjesec.

Kad mu vidim cutting edge frizuru jos uvijek se posramim sto izgledam ovako prosjecno.

zapravo, meni je blog jedna mirna luka u kojoj mogu napisat što hoću. čitaju ga oni koji to žele. meni fizički nepoznati, ali dragi sa svojim komentarima i opaskama na ono što pišem, crtam, pivam, živim.... i zapravo svaki put kad nekome kažem da imam blog, osjetim da sam ga/nju pustio duboko u svoj život. zbog toga i pazim kome govorim. isto tako, kad me neko prepozna ili priča u društvu o mom blogu se osjećam ranjivo. onako posramim se. iako ništa posebno ja tu ne pišem, ali ipak... druga stvar koja me prene i baci na razmišljanje je kad vidim da neko meni " prostorno " blizak posjećuje blog, a ja ne znam tko je to. naravno, postoji counter na stranici pa onda se vidi otkud dolaze posjetitelji. i onda se dogodi da neko s iste IP adrese posjećuje blog kao i ja u prijevodu, neko iz firme me je čitao. nikad nisam sazna tko je to bio. ali bojao sam se situacije da mi neko priđe i kaže nešto o blogu. ma nekad ne valja previše ni znati.

Nemoj me tjerati da iznesem podatke o broju generala, ministara i visokih državnih dužnosnika, nemoj me tjerati da pričam o promjeni krune u dinar odnos 4 1 ili žigosanju stoke pa da te posramim s tvojim glupostima o žandarima u Čačku.

Pozivanjem na Radio 101 je imalo samo jednu svrhu, da ga posramim, a ne da se izvučem iz sukoba.

I zbilja se posramim zbog svojih žalopojki što par dana nemam priliku vidjeti nebo kada pomislim na osobe koje nikada nisu i neće vidjeti svijet i sve njegove boje i oblike koji su nam u njemu poklonjeni.

Objavim nešto Zadovoljna tekstom A onda često Naknadno se vratim Zapitam Jesam li bila odbojna Provokativna, stroga Možda pregruba Kako će čitači Doživjet ' te riječi Ponekad se posramim Objavljenoga Al ' samo na trenutak Blog je moj intimni kutak Na blogu pričam o svojim naiintimnijim stvarima... ali i društvu... sebi naspram društva... kao da blogom osvješćujem svoje mjesto... neki okvir unutar kojeg funkcioniram... pokušavam definirati, shvatiti sebe... s obzirom na okolinu, kontekst... često dajem kritiku društva, mediokriteta, tradicionalizma, materijalističkog svjetonazora... iako je to moje društvo, imam određeni odmak... odmak teškog individualca... k ' o da s određene daljine gledam na te pojave... nekom će izgledati - svisoka... tim odbojnija ću biti ljudima koji se prepoznaju u mojoj kritici... a vjerujem da je takvih puno... u principu, ne želim se nikom zamjeriti... ali moram govoriti... to mi je nasušna potreba... bože blagoslovi blog

D očekam suprugu sa cvijećem i posramim je jer je ona zaboravila da nam je godišnjica.

Luka - Slažem se, pa mi to i radimo tri godine, mala iz Muća, zalutam ja, slaba sam, a onda se sjetim svega onoga iz Betanije, posramim se, susreta s Vama, s ocem Brankom i inih svećenika, koji mole za sve nas, onih u samozataji i onih " javnih ", razumjete, bb

Luce, Lucija, Svetlano, e odsad će da jedeš samo jaja, moja ili riblja, nije važno: kad te ramažem po snegu - valda matori lovi? - k ' o kavijar po putru, kad te pojebem da posramim i Kama-sutru, znaćeš da si jednom imala muškarca

Možda se i posramim svoga uzbuđenja kad vidim da su mnoge stvari jednostavne i ne toliko bitne koliko sam smatrao

I tada se duboko posramim svoje nezahvalnosti jer imam oči da mogu vidjeti i uši da mogu čuti, imam noge kojima mogu hodati i ruke da nekoga mogu zagrliti.

Malo me živcira što jako puno kul ljudi mrzi Pitchfork pa kada s tim kul ljudima pokušam podijeliti nešto što sam ondje pročitao gledaju me u čudu i ponekad se čak posramim svoje nekulerštine.: zvrko:

Moram priznati... ne znam da li da se posramim ili ne... ali čini mi se da te u ova dva tjedna čak nisam ni jednom ja presvukla...

Odmah da se posramim - ponižavajuće priznajem da sam pročitao samo njegov " Bolji život ", i da sam krenuo čitati " Materadu " - koju sam inače poklonio dragom prijatelju za rođendan.

Meni je najvažnije da se ne posramim, da dostojno predstavim Hrvatsku i sebe te da doguramo do finala istaknula je Nina nakon koncerta na HTV-u pred publikom koju su činili njezini najvjerniji obožavatelji, ali i mama Dore Ksenija Urličić te Elizabeth Homsi, HTV-ova urednica koja je za dvadeseti rođendan Dore ukinula natjecateljsku tradiciju tog festivala.

što kad te ugrize zmija? vraćati dobrim - jedina logika koja se odatle može izvući jest: toliko sam iznad da ću ti učiniti dobro da te posramim. ili, naučit ću te dobru. ali, tome prethodi prezir, a prezreni neće ništa naučiti.