Ukratko, roman predstavlja zagrebački kriminalni milje, polusvijet, dio postratne generacije koji tijekom dana pokušava ići u školu, studirati ili čak i nešto raditi, dok se s večeri ili kroz noć pretvara u neugodnog fantoma zagrebačkih ulica, a vikendom i nogometnih stadiona.

Krafne bi bile mnogo značajniji događaj da su bile objavljene pre desetak godina, jer danas staju na kraj dugog reda na ulazu u krcati vagon postratne proze prožete SFRJ nasleđem i pitanjem šta sad, dođavola, s tim.

Međutim, Ferić ne ulazi u ratne detalje ni postratne događaje.

Upravo u ovom iznalaženju srednjeg puta vidim odmak od nekakve ustaljene produkcijske niti koja će često naići na odlične priče postratne/postsocijalističke stvarnosti, ali ih tek provlači kroz filmski mediji bez nekog dubljeg autorskog promišljanja o mogućnostima i granicama filmskog jezika i eventualnoj dijalektici sa samim materijalom priče.

Kroz porozna sjećanja dvije žene tematizira se jedno od najbolnijih i najokrutnijih pitanja postratne stvarnosti.

Prst je važna predstava koju publika razumije, suosjeća i proživljava i vrlo promišljen način da se one teške postratne traume izgovore, bez straha ili relativiziranja.

Mi živimo postratne godine u kulturi, slikovito nalik na fiću kojeg je u onom strašnom televizijskom prilogu tenk »zgužvao«.

Poljski redatelj, scenarist i producent Andrzej Wajda, blag ali beskompromisan kroničar poljske postratne povijesti te jedan od stupova srednjeeuropske filmografije, rođen je 1926. godine u Suwałki na sjeveroistoku Poljske.

Možda će se paradoksalnom doimati tvrdnja da najveće vrline romana proizlaze iz piščeve spremnosti da minimalizira svoje zahtjeve i priču o jednom 34 - godišnjaku svede na intimnu kroniku u kojoj se zrcali stvarnost postratne i posttranzicijske Hrvatske.

Glamur postratne ere samog kraja četrdesetih u L. A. - u rekreiran je s okom za šminkerska odijela i neone poročnih noćnih klubova/bordela, noirovski zadimljene interijere i krv na ulicama eksterijera grada anđela kojim vlada Mickey Cohen, bivši boksač i gangster.

Sjećam se još tamo mračnih 90 ih i živih razgovora sa prijateljem kad smo u nevjerici promatrali što se događa u Silovanoj Našoj, jedan mračan scenarij tako fenomenalno otpjevan u Herojima TBFa, i našeg zaključka da će neke mračne tajne ratne i postratne Hrvatske zauvijek ostati zakopane, a neke još godinama u budućnosti na zgađenost malih ljudi isplivavati iz zemlje kao raspadajuća trupla u jezivim filmovima strave.

Kritičari ga smatraju jednim od najboljih prozaika u Hrvatskoj i BiH, ozbiljnim piscem intelektualcem koji piše mimo svih trendova, ali istodobno i oštrim kritičarom bosanskohercegovačke postratne stvarnosti.

Mrčela je u pravu kad kao bitniji problem ističe sigurnost svjedoka (o tome malo više ima ovdje: Zaštićeni svjedok otkriva složenost postratne pravde).

Nisam baš siguran u komunističke teze o neprihvaćanju bilo kakve postratne države Hrvata.

Njegov novi roman, za ko ji vrijede svi do sada nabroja ni epiteti i pohvale, ako ne i još koji više, uklapa se u kon tekst tzv. postratne proze ko ja tematizira svijet ratnih ve terana, razočaranih branite lja i njihova života koji zapravo to više i nije, u vremenima nakon što su zašutjeli minobacači, a vojne pozicije se zamijenile mirnodopskima.

Pisati o užasima ratne i postratne svakodnevice, dakle, u nas je danas doista pomalo ispričana priča, u svim varijantama tzv. stvarnosne proze koja se polako i sigurno ⠀ ispisuje⠀ i skreće prema nekim drugim rukavcima.

U svim će epizodama, pomno poslaganim etapama tog romana ceste, Viktor vrlo aktivno sudjelovati, potpomognut pištoljem i emotivnom vezom s jednim psom, prolazeći apokaliptičnim krajolikom razrušenih sela i puste postratne zemlje.

Tiha, gorko-slatka himna siromašnoj radničkoj klasi postratne Italije koja je željela vjerovati u (bolje) sutra.

Vrijeme je da se napokon zaborave političke svađe, postratne traume, te da šira društvena zajednica napokon preuzme odgovornost zbog današnjeg katastrofalnog stanja mladeži u društvu i da još više podrži aktivnost naše udruge.

Za hrvatski film pak neki pitaju kada će se osloboditi ratne ili postratne tematike... Pa kod nas se i ne snimaju ratni filmovi.

Zbirku odlikuje aktivan odnos pripovjedača prema zbilji, stvarnosti postratne Hrvatske, njezinu tranzicijskom stanju.

Ranjene postratne zgrade koje simboliziraju psihičke ožiljke ljudi.

Vukovarci su, međutim, redom mišljenja kako je najveći promašaj postratne obnove Vukovara taj što se usporedno sa zgradama nije krenulo i u obnovu gospodarstva.

Naime, taj detalj sadrži posve specifičnu funkciju koja proizlazi iz specifičnosti građe: daje se smisao onoj uskosti ratne/postratne svakidašnjosti koja čovjeka lišava duha, onoj monotoniji stalno okruženoj opasnostima, onim primarnim, gotovo animalnim, zahtjevima i pokretima da se očuva tesna koža (factum brutum protagonista Povratka ratnika potenciran je dijalozima supruga i ratnika, koji ako nisu o mršavim blagodatima pučkog špajscimera pače, najdomljiviji Drašekov monolog govori o tome kako je zapovednik kupoval šumu dok su njemu i ostalim vojakima krulila creva vu rovu... onda su tu replike o razvratu i preljubništvu, te osim neke političke crtice nema više ničeg).

Ustvari, konstanta ove zanimljive, slojevite izložbe je upravo ta dvojnost, raskorak između depresivne postratne realnosti i bolje budućnosti koja se u jugoslavenskoj zajednici prvi put čini izvjesnom.

Kontrolirano globaliziranje Hrvatske, po mojoj procjeni, vrlo je komplicirano za vlast, budući da je Hrvatska istodobno uključena u proces postratne obnove, proces ekonomske tranzicije, iz jednog modela samoupravljanja u model kapitalističke ekonomije i proces globalizacije.

Najčešće ga uspoređuju s velikanima američke postratne književnosti poput Don DeLilla i Josepha Hellera, dok on sam u više navrata spominje vlastitu očaranost generacijom bitnika, napose Jackom Kerouacom.

Upozoravaju kako sve postratne analize i studije pokazuju da najveći broj bošnjačkog odnosno muslimanskog pučanstva u BiH nije svjestan potrebe o jednoobraznoj nacionalnoj identifikaciji.

Autor teksta piše kako je to trebao biti odličan dan za BH arheologiju koja je zbog rata, ali i postratne nebrige u užasnom stanju.

Jesmo li platili cijenu postratne euforije i trijumfalizma?