sinoć sam se našla možda prvi put u životu da na tulumu, sjedim sa svojom pljoskicom u kojoj je kupinovo vino (jer to je jedini alkohol koji mi je dozvoljeno piti, i to umjereno naravno) i gledam ekipu. još sa tim svojim outfitom kako mi je od kemoterapije odselila sva kosa na jug pa se vraća u proljeće, furam marame. i onda s tim marama izgledam stvarno ko pravi gusar, fali mi samo papagaj na ramenu. al papagaj isto odletio na jug. a ča ću a onaj steznik oko leđa je isto posebno simpatičan, aj bar sakrije trbušinu. sinoć je jedna cura zabrijala: kao, gle ti nju koliki remen si je stavila oko haljine, vidiš, vidiš, nije loše.hih. a na pretprošlom tulumu me jedan dečko pito da zakaj sam si stavila taj steznik za bordanje.heh. e da dobro, i sjedim ja tako na tulumu, nemrem plesat, nemrem cugat, nemrem švrljat okolo, ma nemrem niš, i gledam ekipu kako je pijana i ful su smiješni. u biti su svi jako kao cool i nisu baš svijesni svog stanja. pa tako smijem se ja njima, smiju se oni meni. i cijelu večer smijem se ja njima, smiju se oni meni. i baš smo se nasmijali. i uopće nije loše tako, jedna nova dimenzija. a malo sam se brinula da bi mi moglo biti dosadno a ovako oni svi blesavi trkeljaju gluposti i zabavljaju me. nije to loše uopće, ma kaki.