Koji dio sebe potiskujem, a kojem neopravdano uvijek dajem prednost?

Bilo je i problema al o njima nikad ne volim pričati, jer uvijek izvlačim pozitivno iz svega a sve to loše potiskujem koliko je moguće.

... po prirodi nisam baš maštovita pa mi ništa ubojito ne pada na pamet i još se više zbog toga nerviram... ne znam šta da kažem, šta da radim ili mislim... ponašam se k ` o totalna glupača a plakati ne mogu... listam dnevnik i vidim da se sve ponavlja ali sada se nemam više čega odreči i više nemam snage za novi početak... osjećam se totalno prazno a u isto vrijeme ispunjeno nekom negativnom energijom sa kojom se očigledno više ne mogu nositi... znam da sam do sada to savršeno činila te da je ta ista negativna energija koja je bila moj pokretač, sada postala moje uništenje... ne mogu dalje... sve se nakupilo a jedna je kap prelila čašu i znam da sam ja zapravo sa olakšanjem dočekala taj čas... ako vam sve ovo izgleda nepovezano i bez ikakvih zajedničkih poveznica moći ćete barem nakratko shvatiti kako se ja osjećam... a te moje proklete navike se uvijek vraćaju iako ih stalno odbacujem i potiskujem, one su uvijek dio mene i moje podsvijesti...

Romano Meštrović, bivši saborski zastupnik SDP-a i čelnik te stranke u Zadru u ratnim godinama, koji je u rujnu 1991. pismom upozorio tadašnjeg predsjednika Skupštine općine Zadar Ivu Livljanića o pojavama likvidacija i nestanaka srpskih civila u gradu, u razgovoru za Slobodnu prisjeća se tih okolnosti. Prošlo je od tada gotovo 15 godina, ti događaji već pomalo blijede, a ja ih i potiskujem jer sam uvijek bio, i danas sam, okrenut budućnosti.

Češće se rasplačem od smijeha nego od tuge, ali ne zato što potiskujem svoje osjećaje tuge, nego jednostavno nisam tužna tako često.

Opet ga potiskujem ka rubu ploče.

Na primjer, često se očekuje da potiskujem ljutnju.

Među ' zapovijedima ' se našlo i dosta bizarnih, poput ' što više alkohola mogu konzumirati; što više kontroliram i potiskujem svoje osjećaje; što manje brinem o svom tijelu to više sam muškarac " Iscrpnije...

Vašim riječima probudili ste ono što potiskujem, jer pored ponosa što pripadam takvom narodu, osjećam veliku tugu zbog života koje su dali, da bi mi sada živjeli u miru, te da bi naša djeca, jako mala u ono doba, imala budućnost.

Slušam te jedva čujne rečenice i hvatam samoga sebe kako i sam potiskujem te grozote ne shvaćajući niti prihvaćajući da se sve to događa na samo 50 - tak kilometara odavde, na samo devet godina od 21. stoljeća.

Ne potiskujem dechaka/zivotinju u sebi pa tako i ne biram mesto za igru/zajebanciju..

Ulazeći u skromno opremljenu ordinaciju s prastarom pisaćom mašinom na pretrpanom radnom stolu potiskujem sve loše emocije i pokušavam zaboraviti propuštene obaveze, izgubljeno vri jeme, nepropisno parkirani auto u susjednoj ulici.

Potiskujem ga u najsitnije pore svoga uma i ne želim se više njime koristiti.

Sjedeći između njih dvoje potiskujem očaj što više ne razumijem zašto tata baš sada rastavlja umivaonik koji nije dobar zadnjih nekoliko godina, ostavlja nered iza sebe ne razmišljajući da ga mama više ne može pratiti.

Potiskujem usamljenost propitukujući mogućnosti, ipak ne mogu istisnuti osjećaj necjelovitosti.

dobro je što više nisam takva. naučila sam prepoznati ono što mi ne odgovara i što me čini nesretnom i ne potiskujem to i ne nadam se kako će se ljudi promijeniti samo tako.

Svjestan kako me izdaje, ali svjestan i kako kršim ne jedno, nego barem stotinu pravila dok činim ovo što toliko dugo potiskujem.

Potiskujem te opake misli i nastavljam.

Ili uspješno potiskujem, pa ću onda, kad budem imala svoju kćer i netko je tako bude maltretirao, sa smiješkom na licu potpaliti školu i značajno i šifrirano reći: čupava kokoš.

Da li sam naučio da se borim ili da potiskujem - ne znam.

I ne želim ni biti osjećao bih se kao da sam iznevjerio Noru da potiskujem, da ne mislim na nju stalno tako novinarima Globusa govori Ivica Šitum.

Sve dok mu neki mudrac nije dao savjet: " Privij se kraj zmije, prilagodi se njezinim zavijucima i tako ćeš biti spašen. " Moje će se snage opet osloboditi tek kad se budem zbližio s onim što potiskujem u sebi i živio s tim.

Dok suzu potiskujem novom suzom, tu sam malen, laki plijen.

Da li ih potiskujem, prikrivam i negiram, ili se s njima suočavam?

Kao gradonačelnik ne potiskujem oporbu, naprotiv.

Iskreno, i ja to mislim, ali sve to potiskujem i nadam se ipak, mozda, postoji nesto sto ce me izdvojiti od drugih pa da ce pozeliti imati samnom nesto vise od pukih " sportskih aktivnosti ".

Što je s neugodnim sjećanjima na događaje koji su mi toliko neugodni da ih i sada potiskujem?

Tijekom njih postajalo mi je kristalno jasno koje osjećaje potiskujem i želim preduhitriti ili koliko mi je teško potpuno se opustiti.

Slažem se, male stvari doista nam mnogo znace... Vidis ja to sve potiskujem, kad bi mogla kao ti, da sve izbacim iz sebe, ali ne ide... sve više i više zatvaram taj bol u sebi.

Što me je to natjeralo da samo potiskujem?