kroz zadnjih nekoliko dana prosla sam tisucu kilometara. a nisam nekamo daleko isla. bar tako kaze onaj aparat koji mi broji kilometre u autu. mozda laze... al zar onda ne bi lagao da umanji kilometrazu? kao, onda je auto vrijedniji. kao. pitam se... a onda sam shvatila da, zaboga, prakticki ni u trgovinu nejdem pjesice. ipak zivim na brdu, pa tko ce se s vrecicama punim mlijecnih proizvoda, povrca i standardnih dzank fudova vracati uzbrdo? pa nisam luda da to teglim, pogotovo sto sam opet pocela vjezbati, pa ne smijem si istegnuti koji prstic, ne? a, uostalom, za jednu prigodnu veceru na kojoj sam htjela izgledati sto bolje odlucila obuci bas jedne fine hlace. koncertne. a jedva sam ih zakopcala. pa me lagano primila panika. a sto mi je vaga pokazala 3 kilograma vise nije me zabrinulo. jednostavno, laze. kurva. po povratku doma sam odlucila malo rekreacije nabaciti. trbusnjaci su isli bez problema, cak i rastezanje. ali sam vrlo brzo pocela drhtati. pa je potez da obucem cipele s potpeticom od 15 cm i nastavim dalje po kuci obavljati sto trebam bio vrlo glup. jer nisam napravila niti tri koraka, a vec sam se razletila po stepenicama.