Pripovjeda č ica ć e č ak u pri č i Na terasi, u kojoj se ina č e govori o odnosu zbilje i umjetnosti, o smislu pisanja na tu istodobnost i izrijekom upozoriti: Nikad nismo samo mi u ovom trenu, uvijek smo sve, i dijete, djevojka, žena.

Zašto je tako, č itatelj otkriva iz ro đ endanskog filma glavne junakinje, koja je ujedno pripovjeda č ica u prvom licu.

Doista: plodna suradnja pripovjeda č a i ilustratora.

Neutralnost, hladno ć a, ponekad i cinizam s kojim pripovjeda č, ujedno i lik u pri č i (u svima uvijek isti; Velimir), opisuje ubijanje č ovjeka na samrti, potom loptanje otkinutom ljudskom glavom (Protiv svih Samo igraj, ti si tu da igraš) djeluju na č itatelja šokantno i pobu đ uju snažan osje ć aj užasa i odbojnosti, u krajnjem antiratnog raspoloženja.

Sli č ne snažne u č inke na č itatelja ostvaruje i pri č a Kako me nogirala Mala Snena Smrt, u kojoj su na jednoj strani doma ć i likovi na samoj granici izme đ u dva svijeta (života i smrti), tek izašli iz krvave klaonice i u kojoj glavni lik/pripovjeda č može funkcionirati samo pijan.

Reprezentira ih irski pukovnik Bill, kojega pripovjeda č predstavlja ovako: Namirisan, kultiviran i zaobljen, peder kao i svi prije njega, Francuzi, Nepalci, Ma đ ari, Argentinci (eto gra đ e za malu imagološku analizu).

No u ovoj pri č i zapravo je najzanimljiviji emocionalni obrat koji doživljava pripovjeda č/lik nalaze ć i mjesta za osje ć aj ljudske prisnosti i nježnosti u prostoru totalnog fizi č kog i psihi č kog rasula obrat koji je autor tako đ er realizirao postupkom u č ijoj su podlozi elementi estetike ružno ć e.

Ono pak što u ovog pripovjeda č a treba posebno istaknuti jest sposobnost da svakodnevnim, ve ć potrošenim temama pri đ e na originalan na č in tako da djeluju svježe, kao nove, pritom zanatski zrelo i stilski vješto oblikovane.

Takvim se Benediktovim osobinama autorica inteligentno služi kako bi se poigrala s pozicijom pripovjeda č a, kojom se tako đ er koristi na neo č ekivan, maštovit na č in za naratora roman ima tzv. sveznaju ć eg pripovjeda č a, koji je neprestano vrlo ironi č an spram glavnoga junaka, a pritom, paradoksalno, odražava njegov svjetonazor i njegov na č in razmišljanja te se služi njegovim vokabularom, pa kao rezultat imamo razornu komiku koja proizlazi iz nepodudarnosti izme đ u stvarnoga stanja i protagonistove verzije zbilje.

Tre ć im licem, koje je zapravo fingirano prvo lice, autorica postiže višerazinsku ironizaciju, koja osim sama aktera pri č e, njegovih postupaka i njihovih posljedica, obuhva ć a i društvo koje s takvim pripovjeda č em pratimo i upoznajemo, a č ije aberacije kroz takav filter postaju još izoštrenije, uz izraženiju kriti č ku iznijansiranost.

Upisuju ć i svoje ime na prazne crte u tekstu, č itatelj postaje Spinozin sugovornik, tj. preuzima ulogu jednog od pripovjeda č a (onog u drugom licu), no njegova sloboda nije apsolutna jer rije č i, re č enice, misli i pitanja ve ć su mu zadane te č itatelj doista postaje plijen romaneskne pau č ine, ali pomaže i pri tkanju romana pa se praznine mogu shvatiti i kao mjesta koja su ostavljena č itatelju da ih sam završi.

Sadržajno roman je podijeljen na dva dijela od kojih prvi i kra ć i pripovijeda portret mladoga Spinoze prekidan provokativnim pitanjima i smjelim mislima pripovjeda č a-sugovornika - č itatelja, a drugi dio portret staroga Spinoze, mutnih o č iju.

Razgovor kao da se umnaža, osim onog izme đ u Spinoze i pripovjeda č a - č itatelja odvija se razgovor s tim likovima, ali i razgovor s drugim knjigama, tj. s književnom (i filozofskom) tradicijom.

Li č inke se množe, a tko su pauci koji sjede i pletu mrežu, svi vide i nitko ne zna. Upravo zato što nitko ne zna iako svi vide, pripovjeda č ica ubojicu, kao i onoga ve ć ega gazdu za koga ovaj obavlja prljave poslove, ostavlja u romanu bezimenima: oni se pojavljuju, razgovaraju, č ine neke stvari, pripovjeda č ica ih dakle vidi, zna tko su, ali ipak ne otkriva njihov identitet ne zna

Autorica nerijetko poseže za groteskom kao komentarom nekih pojava (npr. svadba najmla đ e sestre), a svojevrstan je komentar i izbor dvaju važnih likova i njihovih pozicija iz kojih govore o klju č nim pitanjima: dje č ak David koji je u komi i č ija nam razmišljanja pripovjeda č ica posreduje unutarnjim monologom, i retardirani pedesetogodišnjak De č ec Damir, koji je na razini sedmogodišnjaka i koji vodi unutarnji dijalog s Malom Gospom.

To č nije, u č etiri su pripovijetke protagonisti (ujedno i pripovjeda č i u prvome licu jednine) glazbenici, ali i u pri č i gdje to nije slu č aj protagonist je veliki zaljubljenik u glazbenu umjetnost.

Ostale č etiri pripovijetke za protagoniste i pripovjeda č e imaju profesionalne glazbenike, a u njima se autor bavi tematikom taštine umjetnika, ali i osobnim žrtvama koje su spremni podnijeti na putu do uspjeha, ponovno vješto balansiraju ć i izme đ u kriti č nosti i humora, odnosno implicitnu kritiku upu ć uju ć i upravo posredovanjem humornih epizoda.

Spomenuti se pripovjeda č zaljubio u prekrasnu djevojku, ali nakon bala vidio je njezina oca na č elu vojske koja šibanjem kroz odred vojske (Spießrutenlaufen) kažnjava Tatarina.

Oboje smo bili fascinirani životnom pri č om Viktora Tauska i odlu č ili smo je istražiti, svatko na svoj na č in, kaže negdje na po č etku pripovjeda č ica romana Sibile Petlevski Vrijeme laži, prvoga u nizu od tri romana (uz Bilo nam je tako lijepo i Stanje sumraka) u nekrografiji pod zajedni č kim naslovom Tabu.

Gotovac). U njegovu literarnom oblikovanju autorica je naime vješto uklopila dokumentarnu gra đ u neke iskaze Branimira Donata (pseudonim Tvrtka Zane) o zatvorskom iskustvu izre č ene u jednom intervjuu te dijelove optužnice protiv Vlade Gotovca podignute 1972. Na jednom drugom mjestu u romanu pripovjeda č ica, pozicije uglavnom poklopljene s autorice, naglašava i razliku u njihovu pokušaju da odgovore na pitanje Tko je zapravo bio Viktor Tausk?: dok je Tvrtko zainteresiran za pri č u o njegovu životu (Za što je taj č ovjek živio?), pripovjeda č icu zanima pri č a o njegovoj smrti (Č emu?

A drugo, u fikcionalnom svijetu ovog romana Sibile Petlevski lik Tvrtka nije samo paradna figura i lakmus-papir koji u povremenim dijalozima s pripovjeda č icom otkriva što misli o pojedinim postupcima ili č vorišnim to č kama u Tauskovu životu; zasnovan uglavnom na nekim elementima iz Donatove biografije, taj se lik dobro uklapa u autori č inu osnovnu ideju, a istodobno se doima i kao svojevrsni hommage Donatovu duhu samosvojna intelektualca.

Ve ć smo naime vidjeli: sama pripovjeda č ica romana kaže da je, za po č etak, u prvom redu zanima zagonetka Tauskove smrti i da ć e cjelokupna pri č a težiti njezinu objašnjenju.

Uz tu ogradu, mogu re ć i da je prva knjiga Tabua izvrsno otvaranje koje obe ć ava, iz kojeg zra č e zanatska vještina, spisateljska inteligencija i pripovjeda č ka zrelost.

Samoispitivanjima u mediju bolesti i udvajanja, u mediju okolnosvjetskog dovršava se u ironiji, životnoj i književnoj, jer je i on nekakav pisac koji nešto drlja, kako pripovjeda č veli za Arsena Toplaka.

Rije č je o ispisu autorskih komentara i vi đ enja, ali i živa sudjelovanja likom Izidora, kojim pisac prelama tako poziciju izme đ u pripovjeda č a i autora.

Od bivšega zatvorenika, za kojega svi znaju da je izvanredan govornik, o č ekuju se velike domoljubne rije č i što ć e pripovjeda č komentirati Gotov č evim mislima:... a što da izgovori takvima kakvi jesu, pretilim i samoljubivim, zadriglim od sve č anih pjesama i na brzinu sro č enih lekcija o domoljublju, kojima je svako pitanje sve složenije ljudske zbilje i društvenog opstanka tu đ e i nejasno; oni koji vole domovinu samo za obilnim trpezama, kroz sve č ane pjesme i vatromete Č edo Prica Plitvi č ki ne samo da strpljivo razlaže misli, razgovore i situacije u kojima se zajedno s Gotovcem zatekao, on nas uvodi u atmosferu svoga doba poeti č nim re č enicama, stilom u kojem lirizam ponekad potpuno prevlada prozu, komentarima u kojima Gotov č ev kriticizam postaje i njegov vlastiti.

Re č enice su č esto elipti č ne, subjekt i predikat ne slažu se, a igra smjene sveznaju ć ega pripovjeda č a i pripovjeda č a u prvom licu stalna je i pomalo zbunjuje.

Takvu jednu sekciju osnovala je u Varošu umirovljena profesorica hrvatskoga Nada Antoli ć, prva pripovjeda č ica novoga Pavli č i ć eva romana Literarna sekcija.

Budu ć i da nema uobi č ajenoga jednog pripovjeda č a, na koji na č in onda funkcionira ovaj Pavli č i ć ev roman?

Moglo bi se re ć i da je njegovo integrativno na č elo polifoni č nost (glazbeni termin što ga je svojedobno Bahtin upotrijebio govore ć i o romanima Dostojevskoga): višeglasje »koje ne zvu č i unisono« ovdje se odnosi na č ak devet pripovjeda č a koji govore o istoj temi (opsadi grada i razaranju gimnazijske zgrade), ali to č ine razli č ito, svaki sa svoga stanovišta s obzirom na iskustvo, obrazovanje, prikupljene informacije i bliskost s likovima koji su u središtu zbivanja.