HELLO hihi eeeeeeeeeeee pa di ste ljudovi moji evo doslo vrime da i ja posjetin svoj blog editor hahaha... i da van se malo javin kako znate nisan pisala ima vise od misec dana skoro 2.. hihi nadan se da mi necete zamirit znate ja san poznati streber pa nisan imala vrimena napisat post.. hahahaha... bilo je svega i svacega, pa amo nekin retrospektivno-kronoloskim sljedom (to van je kad se prisjecam onako kako je bilo po redu).. hahaha

Od Luke ne mozete ocekivati bolesne driblinge nizanje 4 igrača u istom, al njegovi pasovi, lopte u prostor, promjena ritma, promjene strana su ono sto ga je dovelo tamo gdje sada je i sve je to zasluzio do posljednjeg centa necega. zamjerali su mu da nema udarac, prisjecam se ove sezone Izreala u Maksimiru, raslja Liverpoolu, voleja Boltonu.... ne stoji da nema udarac.... tko je pripremio jedinu šansu Hrvatskoj da izbaci jednu Španjolsku sa Eura 2012?

A sad se sa mukom zivom prisjecam francuskog jezika.

Prisjecam se svih onih stihova koje mi je pjevusio, svih onih prelijepih rijeci i pjesmica koje mi je recitirao... Svaki trenutak s njim je kao jedna iskra vise u ognju vatre sto bukti cijelim mojim tijelom.

I imamo jos jednu misiju.. posjetiti Zmajka cim jos malo zatopli.. zivi u pecini na vrhu planine, ali trenutno spava, pa i zmajevima je hladno.. dugo nije rigao vatru, mozda se pec u trbuhu ugasila.. rekla je Paula da ce ponesti sibice i papira.. eh, kako je lijepo mastati s njom, gledati je kako s odusevljenjem slusa i upija svaku rijec.. ona razvija svoju mastu, a ja se prisjecam svoje.. svaki dan smisljamo novu pricu i bar na tren uronimo u sareni svijet..

Uzalud se jos nadam, zbog tebe jos placem, sa suzama se nas prisjecam, vise se ne prepoznajem.

Vrtim film dalje i prisjecam se krasnih slika s raznoraznih okupljanja u kojima se podrazumijevao taj vrazji dress code.

I sad dok ovo pisem i prisjecam se tog dogadjaja, jasno mi u usima odzvanjaju njegove rijeci sto ih je izrekao na rastanku, trenutak prije odlaska kuci.

pa onda ovo: mozda bi trebalo otvorit novu temu " Kad su nam suci najvise pomogli "................ tu bi bio primjer (sad kad se vec prisjecam tog rukometa) kada je isti nas Zagreb igrao pretkolo Kupa prvaka protiv CSKA Moskva sezone ' ' 93 ili ' ' 94............... u Moskvi je bilo 11 za Ruse i svi su mislili da je to vec izgubljena stvar, cak nije bilo ni prijenosa na TV (sad mislim da to nije bilo slucajno)......... bio sam u dvorani i to nikada nisam ni prije ni poslije vidio: Gobac je savrseno pripremio teren za prolazak Zagreba sa sucima........... vrijeme se mjerilo kao u kosarci: niti jedna sekunda utakmice nije iscurila ni propala........... tekma je trajalo skoro dva sata............ na kraju je zavrsilo 16 za Zagreb, a meni je bilo sve neugodno..............

Ja se samo prisjecam tipa npr kao sto je uvazeni Carl koji je kao glavni savjetnik i politicki ljestvonosac fonda/fondova ucestvovao pocetkom jedne zivopisne godine u pohodu na nase finacijsko trziste na nacin da je napravio tsunami, podigao vrijednost vecine dionica (pokrenuo Hrvatsku), izletio van uz plus nekoliko stotina milijuna kuna, nakon cega je trziste kolabriralo i trebalo mu je godinu i pol da se oporavi.

Danas sam 60 trenttka se prisjecam kao da je to danas.

EE sry shto me nije dugoo BILLo but u depri sam.. narawno zbog TH.. mislim shta bi drugo... stalno se prisjecam koncerta.. i teshko mi.. a i ne mogu izdrzat kad cujem kako ih neko wrijedja.. rasplace me swaka prica o njima na netu.. swaki wideo.. chak i pjesme skoro swe.. tako sam postala osjetljiwa na njih.. nikada nisam BILLa takwa ne znam shta mi se deshawa... nekako sam postala drugacija i zatworenija.. i josh uwjek wjerujem da bi BILLa s Tomom ali swe je to samo mashta Nishta wishe.. mnogi mi gowore da ga izbacim iz glawe.. da postoji mnogo drugih kojim se ja swidjam ali ne nemogu.. ja wolim samo Toma.. samo njega.. i ne znam shta wishe da radim.. tako me izludjuje.. i nije fer.. a swi su poceli da se " sprdaju " na moj i njihow racun.. i mnogi me zezaju i gowore swashta za njih.. ma ja to wishe ne mogu trpit.. ima tu josh mnogo mnogo stwari zbog kojih sam u depri ali ne zelim da pricam.. i sad sam se iznerwirala.. jer nemam VIVU.. i necu moci da ih gledam.. ne mogu da wjerujem.. ja kao da i nisam neki fan kad ne mogu ni da odgledam nastup... zashto se to meni deshawa?? nije isto gledati na youtube kao i gledati na TV... a ne znam... mozda i ne zasluzujem neke stwari... znam da ne zasluzujem mnoge stwari... ali samo kad bi neki znali koliko ja patim...: ((swega mi je dosta

Evo lezim ja u sobi, u svom krevetu pokraj prozora, slusam sat kako kuca i prisjecam se tebe... da... ono sta u pjesmi ne pise je da bi i usput trebala ucit fiziku...

Prisjecam se samo nedavnog dobitnika lota.

Prisjecam se Isusove nježne, suosjecajne, milosrdne ljubavi za mene.

Nemojte... tesko mi je kad se prisjecam...

Mucim se i prisjecam one stare: TAKO BLIZU, A TAKO DALEKO

I sjedim danas tako pogleda zabuljenog prema odasiljacu na vrhu i prisjecam se.. sjecam se gotovo svake sitnice.. a fora je bilo.. a i davno je bilo.. poprilicno davno.. tadasnje drustvo se pomalo razislo, a ovi moji bas i nisu za takve izlete..

zadnja tri posta su sa mobitela. na putu je bilo lijepo.nekako svako putovanje ima svoj emotivni ton. mozda je ova recenica vec izrecena al danas ju osjecam. ton ovog putovanja je emotivno sjetan fizicki euforican i ambiciozno uspjesan. obzirom da sam imala potrebu pisati sve se pretocilo u ono sto sam pisala. nazalost uploadati sa mobitela barem moga prava je muka a editiranje je nemoguce pretpostavljam da je do preglednika ali trenutno nemam rjesenje.nekako me zainrigiralo pisati bez forme a problem nemogucnosti editiranja je otvorio novu razinu upotrebe gramatike. ovo je svojevrsni podsjetnik samoj sebi da trebam doraditi postove ili mozda nastaviti eksperimentirati sa tim neobicnim stilom.obzirom na razinu kofeina ne mogu spavati pa eto pretacem iz supljeg u prazno. prisjecam se raznih emocija i zalim sto je nemoguce fotkati pri brzini 140 km/h - vise manje.

Prisjecam se uputa koje sam dobila, procitala, pregledala na jutjubu.

imala sam ludi apetit tokom cijelog dana, samo sam birala slastice: bananko, pa sladoled od banane, onda nekakva tortica s preljevom od breskve puta 3, pa milka cokolada, pa malo neceg slanog... joj, bolje da se ne prisjecam koliko sam toga pojela: bonk:

: rofl: al to dvoje sam rekla nevezano jedno uz drugo... odvrtim neku scenu u kojoj sam ja.. nesto sta se meni desava a ne nekim tam ljudima: s ko da sam vec bila tamo.znaci ko da se prisjecam da se nes desilo tu... daa.cim je nes ne objasnjivo, odma je masta.: flop: nisam ja bas neki sanjar... i da mastam i slazem si pricice u glavi: s

Ne znam na koja natjecanja mislis, ali ako ciljas na natjecanja ucenika srednjih i osnovnih skola, koliko se prisjecam - to je tocno.

Prisjecam se clanka i komentara kada je iPad prvi put predstavljen... predikcije su bile totalna fula, a iPad danas puno vise od samog racunara

Na tren ostao sam bez daha dal ' od srece ili straha Ne znam il ' se ne sjecam Kao sahara usta suha a kroz sobu vjetar duva uvijek kad se toga prisjecam.

S mukom se prisjecam sebe u njihovim godinama.

Nakon par dana sam mu se javila, e tu je tek krenuo da me vrijedja ne birajuci rijeci, izgovorio mi je svakakve gadosti, ne bih ni da se prisjecam: (.

2006.01.21. nego, htjela bih vam danas ispricati jednu pricu. mjesto je shanghai, podzemni putevi nadzemnog grada. i ja u metrou, kasno navecer, brojim stanice, jedino tako cu uspjeti izaci na povrsinu. pronalazim izlaz, preskacem preko zeljeznih sipki jer kartica koju sam kupila na ulazu vise ne funkcionira. ulazim u metropolis. cudno je koliko taj grad moze biti mracan uz toliko svjetla. ali ne marim, zelim doci do jednog irskog puba negdje u srcu grada, o ` mailleys ili tako nekako. idem tamo jer sam nanjusila letace. znate ono kojaleti, e to dolazi od moje zapostavljene strasti koja se zove paragliding. s tugom se prisjecam kakvu sam sudbinu namjenila svojoj staroj ptici u hrvatskoj. prije nego sam otisla predala sam je u ruke prijatelju letacu, da ju malo provoza po triblju i onda utopi za saku kuna... sramim se, no ipak, ptica treba letjeti... da se vratim u pricu.. u pubu, topla atmosfera, vatrica, drvo, upravo sam zakoracila u neku primorsku konobu. ali ovdje, okupljeni oko vatre, sjede shanghaijski forinersi. vidim im na licima da imaju veze sa vjetrom i zrakom. ozareni, razmahani, prepricavaju dobro znane mi price. prilazim i suprotno svim svojim starim nacinima, sjedam medju njih. ja sam kristina, dolazim iz hrvatske, letjela sam nekad, zeljela bih opet, a tko ste vi? i tako ide prica. u tom cudnom gradu koji ne lici ni na koji drugi, gradu u kojem se ispreplicu mnogi svjetovi, zajednice unutar zajednica sa skoro nepropusnim membranama. mnogi stranci dolaze u shanghai zaraditi novce, rade u velikim tvrtkama, zive u iznajmljenim vilama, imaju svoje sofere, ne govore kineski jer nemaju vremena, smatraju da bi kinezi trebali nauciti jezik kojim govori cijeli svijet. a kinezi uce, uce brzo. ekipica oko vatre dio je tog importiranog svijeta, planiraju letenje na baliju, jedrenje u oceanskim termikama, pricaju o cijeni, a ja mrznem pri samoj pomisli na pare. tisuce padaju po drvenom stolu, hoces s nama, to je totalno fun, nakon letenja trcanje po pjescanim plazama, sol u kosi da, da, mogla bih, samo, znate ja sam siromasni student, ne brijem na vizitke i stranu klopu. uzivam u kineskom nacinu, grijem se tjelesnom aktivnoscu i niskokaloricnom hranom, tu i tamo koji povrtni baozi, riza, jabuke, u ducanu zaobilazim policu sa uvoznim proizvodima, tako je lako zgrijesiti s jednim briem ili svicarskom cokoladicom, no ipak suzdrzavam se. jeftinije je, mislim, hm, zdravije. no, te veceri, razveselila sam svoje zelucane sokove jednim finim blagovanjem, zahvaljujuci letacu markusu, njemackom shanghajcu koji zbog svoje visoke pozicije u shanghaijskom biznissvijetu redovito probavlja fine putrice i sireve iz starog svijeta. navalila sam tako na pravi integralni kruh, ne na slatkastu spuzvicu koju kinezi nazivaju kruhom, i naravno potamanila cijeli cheddar. aahhh, fly fly shanghai cheddar... i tako su me opet navukli na jedrenje, veliko i zamamno je nebo nadamnom. jedino, kazu, pripazi na kineze u zraku, znaju biti malo ludi... o, da, cini se da vecina kineskih sofera i pilota gleda previse hongkongskih filmova u djetinjstvu, a u kombinaciji sa slatkastom spuzvicom i pilecim nokticima u medu koje grickaju danonocno, mogu zamisliti cemu to vodi... no svejedno, iz shanghaija sam kineskom zracnom flotom odletjela u yangshuo, mali intiman gradic koji se ugurao medju nevjerojatno uzdignuta brda. grad je omiljeno sastajaliste hajkera, penjaca i otkacenih faca u potrazi za zabavom. i opet stranci, ali svaki uz sebe drzi i jednu nasmijesenu kineskinju. zanimljivo mi je slusati te price, ljubavne price o hrabrim pokusajima stapanja nestopivog. jer, iskreno, ovdje nitko nikog ne kuzi. ali, opet, vrazja je ta ljudska priroda, uvijek nas privlaci taj stranac u nama. a stranac u meni postaje mi sve blizi, miliji. trenutno me uci kako se kretati, povezati dijelove, opustiti, utonuti. skok fajin fansong wush penglujian uh ha izravnaj, spusti, propusti kroz sebe, osjeti, oblikuj, ne fusaj, ne glumi, zagrizi, progutaj, feeeell itt,.. danas smo uciteljica moja dugokosa i ja otisle do rijeke. ucila me preuzimanju kontrole, a rijeka je tekla pored nas. jela sam ribu danas, prvi puta u kini. jedem kao i oni, sa stapicima, odvajam koscice al ruka mi stalno bjezi. oce zgrabit to meso, naviknuta je umastit prste, prisjecam se toga.. gradele, sol, ulje od masline, prsti, usta, more do zglobova. svjetionik na dragom mi otoku. umjesto toga, hot pot koji stalno vrije na sredini stola. hrana svuda po stolu, dvije sitne kineskinje i ja, a hrane za tridesetoro. sve se baca u to vrijuce grotlo, sa zaljenjem gledam u frisku zelenu salatu, mozda uspijem ugrabiti komadic prije nego zavrsi u vodi.. prokrijumcarila sam komadic kapulice, spasila ga i zahvalno je zapucketao u ustima. no mei me upozorava, skuzila me, nije dobro jesti sirovo... zasto? nema odgovora, nije dobro... ok, zvacem raskvasenu salatu, ceznutljivo odustajanje... zar i to moram predati? hhhhrrgh,............., huh, taiji, bez otpora, pusti. i to, judi moji, ode danas i to... sorry, danas bez slike, ne daju.... al zamislite ju, moju staru pticu krpicu, zelenu, u zraku, nad tribaljskim jezerom, zelenim, sa suncem iznad i stablima ispod, leti leti leti kojaleti doletila je i slikica, uzivaj k

ajme corso vec godinama kad prolazim onuda pitam se sto se dogodilo s tom pizzeriom i prisjecam se kako mi je mama pricala da se tamo upoznala s tatom, a kasnije nam je to bilo omiljeno mjesto za rucak, gdje sam ja jela samo korice od pizze a mama unutrasnji dio najbolja korica od pizze ikad;)

Kada se prisjecam, kako je TITO-isticka KPJ svijetu odlicno znala odglumiti nekakav liberalni socijalisticki sustav prikrivsi svu nepravdu i krv zlocina pitam se, ali se i danas SKJ iz pozadine samo ne igra REPUBLIKU HRVATSKU i drzi predstavu Hrvatskome narodu, koj polako postaje sve vise sumnjiciv.