Osnivač je Proljetnog salona i Djela, te jedan od osnivača društva Medulić.

Vrijeme je to velikoga mecene Josipa Jurja Strossmayera, Ulrichova salona u Ilici 54, novootvorenog Umjetničkog paviljona (nakon Milenijske izložbe u Budimpešti), osnivanja umjetničkih škola, katedre za povijest umjetnosti i prvih naših muzejskih institucija, raskola u Društvu umjetnosti, kada nastaje Društvo hrvatskih umjetnika, i, posljedično, Hrvatskoga salona, hrvatske škole u Münchenu, Proljetnog salona...

Snažno prisutan u likovnom životu svog vremena, Hinko Juhn bio je jedan je od osnivača Hrvatskog proljetnog salona i udruženja »Djelo«; europski afirmirani keramičar i dobitnik druge nagrade na Međunarodnoj izložbi dekorativnih umjetnosti u Parizu 1925. godine; autor mnogih djela javne plastike, promicatelj primijenjene umjetnosti i izniman pedagog.

Osim cjelovita pregleda, postav također omogućuje uvid u različite faze stvaralaštva i razdoblja istaknutih pojedinaca, kao i mogućnost iščitavanja prirode i vrste pokreta, škola, važnih grupa i manifestacija (Hrvatskog salona 1898., Proljetnog salona, grupe Zemlja, Grupe trojice, Exata 51, Bijafre, Grupe šestorice) te raznolikosti izričaja na prijelazu iz 20. u 21. st.

Među osnivačima je društva Medulić, Proljetnog salona i Djela (udruženja za promicanje umjetničkog obrta).

Po dolasku u Zagreb iz Novog Vinodolskog počela sam lagano s izborom i pripremom 10 fotografija koje ću kao gošća Proljetnog salona u Osijeku izložiti od 21. svibnja na nekoliko osječkih lokacija.

Do zadanoga roka, 5. svibnja, pristigao je velik broj, ukupno 110 radova od 53 autora različite dobi i obrazovanja, sa čime su organizatori Proljetnog salona i više nego zadovoljni.

Ti su se umjetnici kod nas afirmirali na godišnjim izložbama Proljetnog salona upravo u Umjetničkom paviljonu, koji će sada pokazati što hrvatsko slikarstvo duguje Pragu, ali i istaknuti ulogu Zagreba kao jedne od važnijih referentnih točaka domaće moderne, nakon Beča, Muenchena, Pariza.

Formirajući Grupu Četvorice, zajedno s Uzelcem, Gecanom i Varlajem, izlagao je na svim izložbama Proljetnog salona u razdoblju od 1919. do 1928. Dugogodišnji profesionalni angažman kao scenograf u zagrebačkom HNK-u započeo je 1925. godine.

Objavila sam sve fotografije s otvorenja Proljetnog salona u Osijeku gdje sam sudjelovala kao gost izlagač s 10 fotografija koje su postavljene na zidovima Vodenih vrata, simbolu mog rodnog Osijeka (grb grada).

Značajka ovogodišnjeg Proljetnog salona pak bio je odmak od tradicionalnih galerijskih prostora.

Osim crteža i grafika iz bogatog fonda Grafičke zbirke izložit će se i mnoge grafičke mape, od kojih ističemo Mapu proljetnog salona (1920.), mape koje potpisuju umjetnici, kao što su Vilko Gecan, Marijan Detoni te poznatu Jamu u kojoj su stihove Ivana Gorana Kovačića grafikama popratili Zlatko Prica i Edo Murtić.

Međutim, i pored dobro poznatih, ali uvijek rado viđenih remek-djela poput Tartaglijinog Autoportreta iz 1917. godine, Uzelčeve Sfinge velegrada i Venere iz predgrađa, Trepšeove Golgote, Šulentićevog Čovjeka s crvenom bradom, Gecanovog Cinika, Babićevih Crnih zastava i drugih slika koje su obilježile povijest zagrebačkog Proljetnog salona, izložba sadrži i brojna iznenađenja, neka djela do sada manje poznata široj publici.

Zlatko Šulentić (Glina 1893. - Zagreb 1971.) jedan je od najznačajnijih hrvatskih slikara prve polovine stoljeća i pripada među osnivače Proljetnog salona na kojem je izlagao do 1922..

Nema dvojbe, da je u godinama " Proljetnog salona " i prvih izložbenih uspjeha Uzelčevo djelo bilo obilježeno eklekticizmom, ali - mislim da to sada možemo reći - uzelčevskim eklekticizmom, prožetim njegovom snažnom, odvažnom, muškom osobnošću.

Izložbe Proljetnog salona nakon 1916. postaju ključna platforma za afirmaciju ekspresionističkih tendencija iako je prva faza manifestacije (do 1919.) bila obilježena tekovinama prethodnog razdoblja (secesije, simbolizma) i naslijeđem društva Medulić.

O novom karakteru umjetnosti koja " raste iz unutrašnjosti " progovorio je i Antun Branko Šimić u prvome broju svoje Vijavice u kojoj je donio prikaz IV. izložbe Hrvatskog proljetnog salona (18. 11. 2. 12. 1917.) na kojoj su bili predstavljeni radovi Babića, Kraljevića i Anke Krizmanić.

Prijelomni trenutak u punoj afirmaciji ekspresionizma označila je VII. izložba Proljetnog salona (17. 12. 1919. 17. 1. 1920.) koja je predstavila djela vodećih protagonista druge moderne, a dominirale su grafike Marijana Trepšea (jedinog školovanog grafičara među praškom četvoricom).

Povodom VII. izložbe Proljetnog salona otisnuta je Mapa Proljetnog salona (1920.) koja je trebala afirmirati grafički medij i pokazati da je inferiorna grafika " snagom sadržaja i unutarnjih svojih kvaliteta " ravnopravna ostalim likovnim granama (Gustav Krklec, iz predgovora).

Nakon 1921. ekspresionistički leksik prestaje dominirati na izložbama Proljetnog salona na kojima postupno počinju prevladavati druge tendencije (kubizam i različite inačice realizama, artdéco).

Od 1919. redovito izlaže na izložbama Proljetnog salona, u SAD (1926., 1930., 1931.).

Izložbu zaključujemo kompleksom realizma 20 - ih godina 20. stoljeća, što je i bila posljednja i najdulja faza izložbi Proljetnog salona ", pojasnila je.

Pejzaži s Jadrana, okolica Zagreba, reminiscencije na mladost u muslimanskom ambijentu i nedramatizirani genre, sve su to popratne pojave Mujadžićeve glavne tematike portreta i figure: od " Portreta sestre ", koji još podsjeća na liniju " Proljetnog salona " sa svojim plastično modeliranim oblinama, preko " Muslimanke ", " Akta u prirodi ", " Vezilje " i " Autoportreta " do reprezentativnih portreta, kod kojih su tonski tretman i uklapanja u toplu atmosferu interieura eliminirali svaku oficioznost.

Također predstavljamo službeni logo i vizualni dizajn ovogodišnjeg Proljetnog salona, a potpisuje ga osječki grafički dizajner Ivan Bašić Ronga.

Zainteresirani građani mogu se do početka Proljetnog salona javiti na službenu e-mail adresu projekta: [email protected].

Time je artikulirano stvaralačko bujanje od Kraljevićeva utjecaja koji doseže do Proljetnog salona 1919 - 1921, sinkronoga prvog ekspresionizma koje se rasplamsava u ciklusu Klinika i crteža koji joj prethode, važne kubističke dionice, dosega realizma dvadesetih paralelnih s njemačkom novom stvarnosti te opuštenijeg trećeg dijela izložbe iskazana u koloristički intenzivnu, ali tenzijama smirenijem drugom ekspresionizmu, epizodama art deco i konvencionalnim realizmima koji zalaze u treće desetljeće, zaključno s 1954. godinom.

Razdoblje I. svjetskog rata provodi u Pragu kao vojni bjegunac, radeći u ateljeu slikara Jana Preislera, a tamo sreće Vilka Gecana, Marijana Trepšea i Vladimira Varlaja s kojima je sudjelovao na svim izložbama Proljetnog salona u Zagrebu i činio Grupu četvorice.

Ljubo Babić jedan je od pokretača Hrvatskoga proljetnog salona, Nezavisne grupe hrvatskih umjetnika te zajedno s Becićem i Mišeom 1929. godine osniva grupu trojice, poslije grupu hrvatskih umjetnika.

Osim crteža i grafika izložene su grafičke mape, među kojima ističemo Mapu proljetnog salona 1920., mapu Marijana Detonija te poznatu Jamu Ivana Gorana Kovačića koju su grafikama uredili Zlatko Prica i Edo Murtić.

Kipar, slikar i keramičar Hinko Juhn bio je snažno prisutan u likovnom životu svoga vremena: profesor na likovnoj akademiji, jedan od osnivača Hrvatskog proljetnog salona i udruženja »Djelo«, prvi hrvatski školovani keramičar, koji je utemeljio modernu hrvatsku umjetničku keramiku.