Dok je Krleža bio nezaobilazni inicijator i pokretač književnoga, kulturnog, a često i političkog života ne samo kao stvaralac koji teži harmoniji između visoke umjetničke kvalitete i izgrađene ljudske angažiranosti nego i kao lijevi, komunistički orijentirani mislilac napadan s lijeva i s desna, diplomirana psihologinja i gimnazijska profesorica Dora Pfanova (1897. ⠀ 1989.) stvarala je u potpunoj osami; u svojim pjesmama i prozi susretala se jedino s vlastitom samoćom i olujama vlastite duše koja nastoji razumjeti smisao ljudskoga postojanja.

Sve to je u Šorkovoj prozi već viđeno.

Ovaj udžbenik sažeti je okvir predavanja o hrvatskoj autobiografskoj prozi.

Unutar tri veća poglavlja (rasprave, predavanja, interpretacije) Helena Sablić Tomić je nastojala osigurati jednostavnije praćenje promjena koje su se u autobiografskoj prozi na razini izraza i sadržaja zbivale od razdoblja romantizma do suvremenosti.

Iz toga se izvlači pogrešni zaključak kako se danas u prozi više ne eksperimentira, što, kao što ćete vidjeti, baš i nije najtočnije.

Obnovitelj forme pjesme u prozi Zlatko Tomičić (1930. ⠀ 2008.) protkao je svoje cikluse biblijskom i mitološkom metaforikom, a njihov je izraz patetičan i arhaiziran.

Nažalost, premalo je interesa pokazano u svim medijima za knjigu, što je očito da dobrota preteško nalazi put, a u ovoj se knjizi ne radi ni o lošoj prozi ni o patetici nego iskrenoj ispovijesti koja korespondira sa začudnim svijetom Malog princa.

Među zidovima marburške tamnice u mraku samice intenzivno piše pjesme u prozi.

Istovremeno, dovršava knjigu stihova u prozi koja će pod nazivom Ex Ponto biti objavljena u Zagrebu 1918. godine s predgovorom Nika Bartulovića.

Ako se Kranjčević izražavao slobodnim i vezanim stihovima širokoga daha, onda je Fran (pravim imenom Vladimir) Mažuranić (1859. ⠀ 1928.), nećak Ivana Mažuranića, inspiriran Pjesmama u prozi Ivana Sergejeviča Turgenjeva, za iskazivanje svojih opažanja i raspoloženja izabrao sažeti oblik na granici crtice i pjesme u prozi, kojemu u hrvatskoj književnosti nema konkurenta. Ä etrdesetak takvih tekstova sabrao je u zbirku Lišće (1887.), a onda je na četrdeset godina zamukao i nestao negdje u svijetu.

U putopisnoj prozi Matoš je jedan od naših najvećih inovatora.

Neizmjerno zalim sto uistinu ne znam reci ono sto zelim u prozi pa moram stoga u stihovima.

Suočeni s novim realnostima, neki su nekadašnji pjesnički sanjari rezignirali. Ä erina je na kraju završio u ludnici, Nazor se okrenuo poeziji intimnih tonova, meditaciji pa i misticizmu, a kasnije ponajviše prozi, a Tin Ujević, najveći lirik među njima, odao se alkoholu i boemskomu životu.

" Suprotno od ljubavi " debitantski je roman koji najavljuje zavidan talent u suvremenoj prozi.

Knjiž. mu je ostavština opsežna i raznovrsna: obuhvaća djela u stihu i prozi, kompendije i zbornike uputa za praktičan kršć. život, moralno-teološke i kulturnopov. rasprave, propovijedi, dijaloge, priče, pisma, epove, poeme i kraće pjesme.

Sjećanje na siromašno djetinjstvo - puno dječjeg nemira i boli, duševnih potresa koje je trpio nepravedno i prečesto, najljepša su poglavlja u Ilirskoj prozi Ivana Cankara.

Valjda da nikome ne bi sličio, Stijepo je od one još isključivije i izdvojenije vrste, čini mi se jedini suvremeni hrvatski pjesnik koji se podjednako uspješno polivalentno okušao u čakavskom i kajkavskom nariječju kao i standardnom hrvatskom književnom jeziku, pišući i vezani i slobodni stih, kao i onu lirsku vrstu koju zovemo pjesmom u prozi.

' Datum u novijoj hrvatskoj prozi ', ističe se među hvalospjevima Boris Rašeta i ne faliva.

Grafički izdvojeni u zasebne cjeline, izmiču ipak odrednici lirskoga pjesništva: lirski je subjekt potisnut u infantilnu upitnost i ludizam s fragmentima govorne poezije, koja naoko doseže tradiciju Tadijinu, pa održavajući ritam i suzvučja prelazi iz gotovo prozne dikcije u pravi, vezani slog, koristeći se pritom rimarijem pučkih pitalica, poslovica i rugalica, ali bez uočljive folklornosti, premda je autor gdjekad izrazito citatan kao npr. u ikoniziranom proljetnom ritualnom zazivanju pomlađujuće snage mladoga mjeseca ili pak u citiranju dječjih brojalica koje su tako i označene: »O je, ja bum brojil:/Pezina je išel v lov,/Pak je rekel da je grof./A to neje istina,/ti si mala lažlivka.« Po umijeću integriranja pučke gnomike Golub je blizak Kovačićevoj prozi, ali rijetko prelazi u prizore seoskih tučnjava, premda i u njega znadu zaigrati bičevi i šibe, ruke i noge s paraleksičkim poentama: »On mene /.../flika flaka,/ja njega /... teda negda«.

To crpilište lude ljubavi, žudnje strasti i duha, nije ništa drugo no imaginacija, jer, kako kažu ovi pjesnici: gonetati treba osjetilnošću, a ne razumijevati matematičkim metodama. (Opet mi vrag ne da mira, a da ne spomenem predivnu bijelu knjižicu pjesama u prozi Gonetanje gomile Zvonimira Mrkonjića, koja bi zaista nešto mogla odgonetati oko spomenutih kriterija i pjesničkih vrijednosti.)

Možete li reći nešto o tome svojevrsnom otvaranju novih pravaca u domaćoj prozi?

Krajem osamdesetih godina upisao je poslijediplomski studij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu u polju znanosti o književnosti i 1999. stekao akademski stupanj doktora znanosti s tezom o mladom Ujeviću i njegovoj prozi.

Pa je nemoguće ne misliti o Blakeu kada čitamo Tigar je prva riječ, kao što to piše hrvatski pjesnik Tomislav Marijan Bilosnić (r. 1947.) u djelu Tigar je svijet, poticajnoj zbirci od 96 pjesama i pjesama u prozi posvećenih tigru i njegovom bogatom filozofskom odjeku.

Iz Jurišićeva lingvističkog opusa u ovaj je izbor uvršteni su njegovi polemički članci o hrvatskom i o srpskom standardnom jeziku, kritički tekstovi o hrvatskoj prozi, poeziji, književnoj povijesti i kazališnim predstavama, članci o hrvatskim političarima (Starčević, Strossmayer, Gjalski, Prodan), o hrvatskoj kulturnoj povijesti te iznimno značajan i vrijedan osvrt na Ravlićevu knjigu o povijesti Matice hrvatske, povijesti u kojoj je Jurišić kao urednik Matičine ' Hrvatske revije ' i kao Matičin dužnosnik odigrao važnu ulogu.

Mogli biste odbaciti Kafkina tri pokušaja u prozi dugog metra (nedovršena i od strane njega i od strane nas) bez da promijenite utjecaj njegove dubinske originalnosti.

Istovremeno je zanimljivo vidjeti Stamaćevo relativno rijetko korištenje pjesme u prozi, koja kao da predstavlja ' epski ' dio književne prakse razlogaša zaokupljene temama ' pustoši ', ' pustinje ', neprestano prisutnim ' arhajskim ratovima ' i ' porazima '.

Čini mi se da je u izbor Milana Mirića uvrštena samo jedna Stamaćeva pjesma u prozi (Petoružičnjak) iz zbirke Žalostinke (1991.), koja govoreći o pet razdoblja ruže (plava ruža, lila ruža, crna ruža, sivopepeljasta ruža i zemljana ruža) ukazuje precizno na ne samo na usud života, nego i usud ljepote pjesme koja je, kao ruža ostvarujući cilj savršenstva, toliko nadvisivala svrhu te nije ni mirisala, samo je kadšto nakon kiše zrcalila odsjaje prenaglo potamnjela mjeseca...

" Poema Golgota, Golgota je pisana u najboljoj tradiciji suvremenoga intelektualnog sloga, koji se uvelike približuje i prozi, ali...

U duljoj prozi ima vremena i za predah, za ubacivanje nekog pozitivnijeg lika, za povremene doze kajanja ili traženja »društvenog« opravdanja za nasilničko ponašanje glavnih likova.

A što mislis o najnovijoj hrvatskoj prozi, što si još pročitao a da ti se svidjelo?