Piše on onda o svojoj hudoj sudbini, pa na samrti tiskanog novinarstva odaje poštu svim neznanim herojima koje je dopadao nezahvalan posao pisanja u historijske nedjelje, svim onim zlosretnim kolegama što su u nedjelju 18. lipnja 1815., kad je ugovorena bitka kod Waterlooa, za sutrašnje brojeve pariških novina pisali nadahnute retke o Božjoj providnosti koja je Njegovo Carsko Veličanstvo vratila s Elbe, da svojom mudrošću, razboritošću i vojnim genijem dotuče pruske žohare i onog wellingtonskog šupka.

Zbog posjeda Schleswig-Holsteina D. stupa u rat protiv Pruske; mirom u Beču 1864. D. se morala odreći vojvodstava Schleswig, Holstein i Lauenburg u korist Austrije i Pruske.

Najstrašnija u svemu jest činjenica da je i poslijeratna Njemačka u svojem Kaznenom zakonu zadržala zloglasni Paragraf 175, koji je homoseksualnost kriminalizirao još od doba Pruske, a koji su nacisti još podebljali da bi imali zakonsko uporište svojeg zločina.

Lazanski su žitelji kao graničari sudjelovali godine 1756. - 1763. u sedmogodišnjem ratu protiv Pruske, zatim 1788. - 1791. u ratu protiv Turske, 1792. - 1815. u šest ratova protiv Francuske, a godine 1848. i 1849. u ratovima protiv Mađara i Talijana.

Albert od Pruske (njemački: Albrecht, latinski: Albertus) (8. srpnja 1490. - 20. ožujka 1568.) je bio 37. Veliki Meštar Master vitezova Teutonaca, a nakon obraćenja u luteranstvo, prvi vojvoda od Pruskog Vojvodstva, koje je bilo prva zemlja koja je usvojila luteransku vjeru i protestantizam kao službenu državnu religiju.

Unatoč tome, ambijent tadanje legitimne pruske monarhije može i u slučaju konflikta današnjem promatraču izgledati manje oštro i, naizgled, manje decizionistički državno.

Prvi vlasnik i investitor bio je Krsto Oršić II, general-bojnik Austrijske države, koji je učestvovao u sedmogodišnjem i nasljednom ratu između Pruske i Austrije te kako se u tim ratovima istaknuo dobio je čin (inače je studirao pravne nauke, ali nije nikada završio) i ova zemljišta kao leno.

Ipak, politički i vojnički događaji koji su se tih godina odvijali na širem europskom tlu nisu išli za rukom Kvaternikovim težnjama, a prijelomno trenutak dogodio se 1866. godine u ratu između Pruske i Habsburške Monarhije kojeg je crno-žuta monarhija izgubila te su austrijske dvorske elite na čelu s kraljem Franjom Josipom I. bile prisiljene, zbog stabilizacije stanja u zemlji, popustiti mađarskim elitama i potpisujući Austro-ugarsku nagodbu pristati na dvojno uređenje monarhije.

Njime se Alzas i Lorena prepuštaju Francuskoj, dio Schleswiga Danskoj, Šleska Čehoslovačkoj, Poznań i najveći dio tzv. Zapadne Pruske Poljskoj, stvara se »poljski koridor« i slobodni grad Danzig (Gdańsk).

Kada se pokazalo da je Njemački savez, ponovno uspostavljen 1850., nefunkcionalan i kada su se u njemačko danskom ratu 1864. pokazale nepremostive razlike između Pruske i Austrije, dvije vodeće njemačke sile, pruski kancelar Otto von Bismarck odlučio je radikalno riješiti njemačko pitanje.

Poslije pruske pobjede, nastat će Sjevernonjemački savez, pod pruskom dominacijom, koji će poslužiti kao neposredni uvod za konačno ujedinjenje Njemačke pet godina kasnije.

Ovaj je savez donekle održavala i carinska unija (Zollverein) koja je nastala 1834. godine na inicijativu Pruske.

Nakon ostavke princa Hohenloha 1900. izabran je za četvrtog njemačkog kancelara i premijera Pruske.

Nakon druge podjele Poljske 1793. je Częstochowa postala dio Pruske.

Dok su se u zaoštrenom multipolarnom sustavu odnosa 19. stoljeća rađale velike oružane snage Francuske, Pruske, Rusije i Austrije, SAD je u cijelom tom stoljeću uspio voditi samo jedan pravi rat, i to građanski između Sjevera i Juga.

Neposredan povod za rat bio je bezuspješni pokušaj pruske dinastije Hohenzollern da jednog svog člana postavi na španjolsko prijestolje.

Uzrok rata bilo je jačanje utjecaja Pruske u Njemačkoj i Europi nakon pobjede u prusko-austrijskom ratu godine 1866. te stvaranje Sjevernonjemačkog saveza koji je imao potencijal postati, ako bude ujedinjen s južnim dijelom Njemačke, većom silom od dotada dominantne Francuske.

Revolucionarna gibanja u Njemačkoj započela su 27. veljače 1848. u Badenu, a zatim su se širila i u druge dijelove Njemačke, da bi 18. ožujka izbio sukob i u samom Berlinu, glavnom gradu najjače Njemačke države - Pruske.

Dok bude Pruske, bit će i eura.

Usporednice s događajima iz 1812. - 1813. iz pruske povijesti već smo naznačili.

Također smo pokazali kako je partizan u idejama i planovima pruske vojne reforme iz 1808. - 1813. dobio filozofijsku legitimaciju, a u pruskom ediktu o Landsturm iz travnja 1813. povijesnu vjerodajnicu.

Tako neće biti baš toliko čudno, kako bi izgledalo na prvi pogled, ako za bolje isticanje bitnog pitanja kao antiprimjer damo situaciju pruskog generala Yorka iz zime 1812. - 1813. Ponajprije se, doduše, uočavaju enormne suprotnosti: Salan, Francuz republikanskog podrijetla lijeve orijentacije i modernog tehnokratskog kova, naspram generalu kraljevske pruske vojske iz 1812., koji zacijelo ne bi došao na pomisao da svom kralju i najvišem ratnom zapovjedniku objašnjava građanski rat.

U godinama oko Syllabusa zaoštrene ideološke protivnosti između liberalizma, dominantnog u političkom životu, i Katoličke Crkve, kao i karakter pruske države, dodatno su se zaoštrili.

Nacionalnoliberalni, nacionalnoprotestantski i konzervativni evangelički političari prikazivali su ujedinjenje Njemačke kao pobjedu državnih i društvenih načela temeljnih na protestantizmu i kao posljedicu protestantizmom oblikovane pruske povijesti. [ 24 ] Osim toga neki od neposrednih uzroka antikatoličkog stava pruske države a zatim njemačke carske vlade i Bismarcka osobno bili su osnivanje Stranke centruma, zatim svađe koje su izbile oko dogme o papinoj nepogrešivosti, politički savez s nacionalnim liberalima radi konsolidacije Carstva, te stalni Bismarckov strah pred protunjemačkom koalicijom katoličkih država.

Uspon Pruske kao jedne od najvažnijih europskih sila značio je početak razdoblja borbi Habsburga i Hohenzollerna oko prevlasti u Njemačkom Carstvu.

Odrastao u državno crkvenim koncepcijama pruske države, Bismarck je jedinstvo države mogao zamisliti samo na taj način da se Katolička Crkva, slično kao i Evangelička državna crkva, potpuno i isključivo podvrgne volji države.

Početkom 19. stoljeća pruski državnik Freiherr vom Stein je htio uvesti, po modelu pruske reforme iz 1808., autonomnu upravu građana u seoskim krajevima.

Pod utjecajem uspjeha pruske administracije u Šleskoj i učinkovitosti njezine jako centralizirane države, započela je i Marija Terezija s reformama kojima je bio cilj pospješiti djelotvornost uprave i sudstva.

Sklopljen je 1772, po nagovoru Josipa II., a uz neodobravanje Marije Terezije, savez Austrije i Pruske.

Vojvodstvo Pruska ili Kneževstvo Pruska (njemački: Herzogtum Preußen, latinski: Ducatus Prussiae; Poljski: Prusy Książęce; Litvanski: Prūsijos kunigaikštystė; pruski: Ercōgista Prūsija) bilo je vojvodstvo u istočnom dijelu Pruske iz 1525 - 1701. To je bilo prvi protestantsko (luteransko) vojvodstvo s dominantnim njemačkim stanovništvom, kao i poljskom i litvanskom manjinom.