A ja se raspadnem, rasplacem, pa odrvenim, sutim, sjecam se.

Tu i Tam se raspLaCem Kad se sjeTim sweGa. poZeLim jos jednom sjesTi u isTe one KLupe. s isTim onim Ljudima. jos jednom CuTi njiHowe Bisere. jos jednom smijaTi se s njima. jos jednom BrinuTi se s njima. jos jednom pLaKaTi s njima. s moim 8. b. eH, Kad Bi To moGLa. jos jednom oKupiTi iH swe... eH. pomoZi BoZe u Tom deBiLnom naumu. nis... idem sad nanaTi... i jos si maLo popriCaTi s njim noCKa narode.

da, gledali smo. dobar je filmic, samo me malo zbedirao, morala sam buljit u komp da se bas ono skroz ne rasplacem

Potpuno se slažem sa tvojim misljenjem, imam iskustvo a ono zvuci ovako, dok ja nisam imala pojima o racunalu i uopče sta je to chat moj je voljeni suprug vec bio ufuran u to toliko da nisam ni blizu smjela njega dok je sjedio i dopisivao se u tom smislu da se počeo izderavati " sta hoćes " koji kurac ti nepaše stalno " i ja dobijem zelju da vidim zasto i imala sam vidjet zašto? Taj trenutak sam umrla jer sam bila uvjerena da me istinski voli i da bi mi rekao da se dopisuje pa sta neka, i onda ja popusim foru pa vratim istom mjerom.Dodemo do zakljucka da se beskrajno jako volimo, ali prode neko vrijeme i skuzim ja po njegovom ponasanju da se opet on dere na mene, pa sta je sad idem ja ćeprkati a ono opet al poskrivecki, ma nije to je neki virus se prikrpio, itd. I tako ja naućih par detalja o racunalima kad evo njega sa terena lijepo ja njega jedva docekala sva se tresem od zelje da malo budemo skupa pricamo veselimo se sa djecom kad on fino mene pomazi i opet sjedje za racunalo i tako to godinama.Pa nije mi jasno kako tko ima djecu zenu koja se bavi kucnim zenskim i muskim poslovima nejde nigdje sjedi stalno doma moze propustati i ja njega pitam lijepo a on meni sta ti mene napadas, e kad me vec napadas da se kurvam sad tek i budem i lijepo gospodin se prijavi na iskricu i na smokvu i ko zna gdje jos, i ja ga molim nemoj molim te pa nemam nista protiv ali mi dopusti da i ja sudjelujem, lijepo gospodin pometo passworte i jurisa malo si ja bolje razmislim o njegovom trucanju ja tebe hranim oblacim placam racune i bla, bla, kao a on je zelio da budem doma i da me nitko ne gnjavi, i sad ja kriva sto on nema ovo ili ono.I lijepo ja se spremim i odem psihologu jer usput sam i poludila psihopat sam i ko zna sto jos, a o sexu da ne pricam nisam znala gdje sam suplja dok mi nije pokazao.Pitam ja zensku da povede rastavu braka i do kuce se rasplacem jer mi srce hoce bas njega, Ajmo iz pocetka e onda mi je naj zanimljivije to sto po skrivecki pa ja tebe volim pa koji kurac skrivas od mene znaci da ima nesto? I tako izgubila ja povjerenje, i ja lijepo pa kad ti mozes po iskrici i smokvi mogu i ja kad moj dragi vidio polupo mi tastaturu nebudem ja placao da se ti sa drugima dopisujes zamalo me udavijo, tek sam onda vidjela koliko me mrzi a ne voli, i rekla sam da mu nikad vise nebudem nista pricala o poslu itd. jos to radim odma sve ispricam valjda i u koliko sati idem na wc.Iskljucio moj dragi bezicnu karticu ostavio doma racunala i tako mi putujemo kroz zivot usput sam se zaposlila da mu nisam na grbaci, nemora me oblaciti, hraniti, itd. Ja ga jednostavno zelim zadrzati kraj sebe i vjerujem ja njemu sve super bajka raj na zemlji, kad ja promjenila radno mjesto opet njevalja pa sta sad nije u redu ja njemu pisem pjesme iz dna duse srce ih samo ispjevalo a on meni meni se neda pisati poruke tu ja stalno moram tipkat, ajde dobro to me povredilo jer sam se odmah sjetila sta je sa drugima tipkao pa mu nije smetalo koliko tipka, znaći odbacio on mene ko staru kantu i sta sad odem ja opet podnjet rastavu pa nekak budem, dodem do vrata i stanem i mislim pa tolko smo prosli sranja ajde to je neki valjda prolazni braćni dogadaj bude proslo, u meduvremenu pokusam samoubojstvo vise puta jer sam njega odabrala i kraj njega hocu podici djecu i ostarjeti volim ga jako.Kad nedavno ja na godisnjem popili mi ujutro kavu vecer prije toga se mazili sve super, rano zvoni mobitel, ja jos pospana hallo, ljubavi kad ono zenski glas, cujem da se rastajete brak vam u krizi vec duze vrijeme i bla bla, katastrofa nemogu vjerovati broj jos ni mjesec dana nemam zgubila sam se nisam mogla zdravo razmisljati, kad zenska sve izpricala idem ja sad gledati kad ono poruke na listi pozivi pitam ja njega i lijepo on meni objasni usput ja opet njega napadam bez veze kao da je to meni vise vazno vazno mi je sto je on rekao i na koji nacin i dobijem ja jos jednu sansu pod uvjetom da nesmijem vise nista pitati jer se odmah pokrece rastava papiri čekaju moju pogresku, i tako ja dalje njega volim, nemogu reci da se nije poceo truditi oko nas bar to radi sta vec radi da neznam.Uzasno boli kad partner ti napise da neće vise tratiti vrijeme i da ce si traziti drugu srecu.A meni je samo ostalo da ga dalje volim i nadam se da cu kraj njega ostariti, da sam sretna kad god me pogleda ili nazove sto vec nije dugo.tako ostavite se iskrica i smokvica i ostali gluposti ako niste sigurni u svoje veze i nemojte nikoga s time povrijediti jer samo povjerenje pogazite kod voljene osobe koje se vise nemoze vratiti preko noci.: kiss:

Prije nego se rasplacem nad svojom tuznom sudbinom, daj mi objasni kakva sam ja to nedojebana kurva koja objasnjava zeni da se ne jebe sa strane...

Ono sta smo sanjali i vjerovali da cemo postati jednog dana... Nemojte me krivo shvatiti, oduvjek sam znala sto zelim i ne zalim ni zbog cega i vec su mi puno puta rekli da sam " emocionalno proracunata ", i svjesna sam da kako bi rekao balasevic " secanje je smesna lupa koja sitne stvari preuvelicava " ali na titanik se svaki put rasplacem.

ja si i dem na nerve i te moja suosjecajnst prema sakoj situaciji, moja osjecajna polovica to kai se lako rasplacem i kai me se srdi, kai mi dismen ne dela, ni mp3, ni radio, i nemam de poslusati mašin heda a to je ono kai mi ve treba jer sam srdita ko.. ko.. ko.. ja

Kad mi je dosta da me netko ruzno pogleda da se rasplacem (povremeno imam i razdoblja kad placem satima - poslije se osjecam prociscenom), ili da vidim da mi netko kritizira post tu pa osjetim ubrzano kucanje srca i teze disanje (osjecam se napadnutom otprilike tisucu puta vise nego sto se stvarno dogodilo), nemam energije ni za sta...

svaki put kad cujem ovu pjesmu, odmah se rasplacem... jer smo do sada zivjeli u nepravdi... cestitam generalima i neka tako ostane.... jer to se zove PRAVDA....

samo se moram smiriti, grizem si usne da se ne rasplacem.... a kakve svrhe od plakanja, znam, bar ja uvijek govorim da treba pozitivno misliti i da bude sve ok... mora biti sve ok, jednostavno mora, nema druge opcije, ne prihvacam drugaciji ishod. ni nece biti. znam.

Postovana Majo, znam tu pjesmu i ja se rasplacem kad je cujem.

tjedan prije nego me je zaprosio, moje starce je prosio moju ruku, nakon kaj su oni pristali, reko je da slijedeci tjedan idemo na veceru. i tako mi odemo na veceru, pojeli mi svoje i on meni da vrecicu sa poklonom - bila je to drvena skrinjica u kojoj su bile carape, privjesak za kljuceve, cokoladica i gace - meni nije bilo nikaj jasno i onda je reko da ce mi uskoro sve objasniti. i ostala sam zbunjena naravno. i tako on nakon svega toga izvadi kutijicu s prstenom i zaprosi me, ja naravno sa suzama u ocima pristanem i rasplacem se od srece. i nakon sto sam se malo smirila objasnio mi je sadrzaj skrinjice: carape da nikad necu biti bosa u braku, privjesak - da cu uvijek imati krov nad glavom, cokoladica - da nikad necu biti gladna, gace - da cu uvijek imati kaj za obuci. i to je bilo 7.7. prosle godine. zaprosio me nakon 3 godine veze, jos se nismo ozenili jer moramo zavrsiti faks, pa onda, al jedva cekamo.... tak sam happy....

dragi teensi, otkad sam usla u pubertet, malo pomalo sam se sve vise pocela svađat s tatom, i sad je to bar jednom dnevno.s mamom sam super al njega ne mogu.on je takav tip osobe da u njegovoj prisutnosti svi moraju nesto radit i ako ja recimo podem do susjeda ili sam nede oko kuce, on odma mene goni ajde uci ili radi.mama rece da ja nesto iman 1 on ce to meni svaki dan nabijat na nos.a i problem je sto ja ne mogu sutat i ja mu uvijek odgovaram i zato svađa eskalira mojim placom, ili lupanjem vrata i demosntrativnim odlaskom.on jednostavno nikad nije zadovoljan samnom, nisam savrsena i to mu smeta.inace je on strasno umisljena osoba koja za sebe misli da je najbolji i najljepsi.uvijek me ubode tamo de mi najvise smeta i ja se rasplacem i posvadamo se.on je jednostavno takav i ja tu nista ne mogu.pokusavam sutat al mi ne ide.msm volim ja njega i on mene, on mene ne udara, ne uskarcuje nista al, opet.msm nisam ni ja savrsena imam i ja svojih bubica al nisam toliko govno.to on radi i drugima u mojoj obitelji, al oni ne zive s njim pa ono.msm koliko god se trudim njemu nikad nisam dovoljno dobra jer niko nije bolji od njega.samo cekam da se iselim i da ga vise ne moram trpit, grozan je

Citam ovdje postove i nasla sam sebe u dosta njih.Mada mislim kao i svaki pesimista da su moji strahovi najveci.. Uvjek sam jos od djetinjstva imala neke strahove, od smrti od svega, bojala se kad kazu da je neko umro, nisam smjela da gledam filmove u kojima je bilo losih stvari.Kad razmislim, nekako sam uvjek bila prepadnuta necim.Medjutim prvi napad panike sam imala prije 17 godina, odjednom pred kucom a znam da je tome prethodio neki slucaj smrti nekog mladjeg covjeka, koga doduse nisam ni poznavala ali cula sam umro od srca i kako se pricalo o tome tako sam osjetila strah probadanje neke kao simptome srcanog udara.Bilo je uzasno, Taj momenat me toliko uplasio i pocela sam strahovati od narednog.Od tada mi se zivot promjenio, sve veci strahovi, umisljanje, panika.Isla sam i kod psihijatra ali nikakvu terapiju nisam imala osim popij bensedin itd. S vremenom pocela sam da imam strah od ludila, tipa. ovo nije normalno sta mi se desava.jesam li ja vec luda cim ovko mislim uvjek sam bila svjesna tih strahova, nisam nista nikad ni rekla ni uradila nesvjesno ali toga da cu to uraditi bojim se, da cu vrisnuti, da ce mi doci da trcim vristim itdJedan period je toga straha nestalo ili bar potisnuto negdje uglavnom rodila sam cerku i nekako zivot je isao bez takvim strahova.Naisli bi neki krizni periodi ali prolzili su bez velikih panika.Milion knjiga sam procitala o tome da ako mislis lose bice ti lose, odgledala film tajna i sve to ja znam i nacin i sve ali na sebi primjeniti tesko.Pomislim kako sama sebi vise ne dosadim sa istim strahovima, koliko puta sam u hitnoj zavrsila ijamuci infarkt misleci gubim razum itd. Opterecujem porodicu i bliznje sa tim.Ima godinu i vise dana strahovi su jaci, idem do te mjere, da strahujem kad neko negdje ode, za muza, majku, cerku, totalni panicar, ako neko kaze nesto ga boli ja gotovo odmah najgore mislim, i u sali nesto kad cujem, ma i u vicu ja klonem.imala sam i razgovor sa psihijatrom ima godinu dana.otisla zbog nalaza kicme posto imam problema sa tim i doplerom krvnih sudova vrata i neznam nije me pitala o tome ali meni doslo i rasplacem se i ispricam svoj problem, ona me slusa i kaze: slusam te sve vrijeme i tebi ne treba psihijatar psiholog il bilo ko, ti si sama sebi psihijatar, ti viis problem i gdje je i znas kako pomoci sebi ali ne pomazes.Sve ti znas samo je stvar u tome da je to tebi preslo u naviku i tebi nemoze niko pomoci osim sebe same.Sve su to tebi misli iz tvoje glave.Da, ja to i znam ali zasto nemogu sebi pomoci? Zasto sebi i svojiima opterecujem zivot? Da li sam onda normalna? Milion pitanja uvjek nadovezujem na nesto.Moj problem je i sto se poistovjecujem sa bilo cim sto cujem, vidim i u okolini cak i na tv.Neki dan bila sam na sahrani jednog decka koji je umro uslijed tromba nekog koji je otisao na srce.Od tada sam uzasna, nemogu izbiti iz glave taj prizor sahrane, plakanja.Do te mjere da sam se tada stavila u poziciju majke njegove i pocela da mislim sta ako mom djetetu se nesto tako ne daj Boze desi kako cu ovo, kako ono, izmisljam najgore moguce scenarije uvjek, gledam cerki u dlan dal je duga linija zivota a o tim stvarima pojma nemam, zakljucim da i nije nesto duga i gotovo, ja sve crno zamislila.Procitam neki dan prijete nam neki razorni zemljotresi u bliskoj buducnosti bas ovaj dio gdje sam ja i odmah na internet sve moguce clanke nadjem i zovem cerku da dodje od majke da bude ovdje.Da li sam luda?

dosla bih al sam na moru, suzdrzavam se da se ne rasplacem, al ne mrem pred svojima, ne znaju, zlo mi je kako sam se uzrujala, jel zna netko kada zakon stupa na snagu?? mozda stignem u 9 mj otici privatno, barem zadnji pokusaj da mi oplode sve stanice a ne samo tri ocajna sam cure, sad sve vise vjerujem da necu imati svoju djecu: (

ja sam jedan dan bolje, pa drugi opet potonem: (pokusavam ne biti tuzna kraj njega i mislim da uspjevam u tome, ali onda se rasplacem kad sam sama: (Fali mi dojenje i vjerujem da je normalno da sam tuzna, ali najvise me brine koliko takav nagli prekid dojenja ostavlja trajne emotivne posljedice na njega jer je zbilja uzivao u dojenju: (pokusavamo se puno maziti i stalno smo skupa i poceo se vise smijati, ali i dalje se po noci puno puta budi u placu: (u subotu je bilo najgore.. bio je po noci budan od 2 do 7 i kad se prvi put probudio plakao 15 - 20 min unatoc nosanju i nista ga nije moglo smiriti.

Udem unutra, i rasplacem curu koja tamo radi kad je shvatila da nema mog broja.

Meni cesto dode da se rasplacem jer sam prilicno emotivan, al eto gotovo uvijek se suzdrzim, osim bas u nekim jako jako extremnim situacijama.Nazaslost drustvo se je tako postavilo da jednostavno nije prihvatiljvo od muskaraca da placu, to je bas zalosno.

" Au pičku materinu ne opet " to se zove buđenje, ne zvoni mi aps nikakav alarm.. budim se svojevoljno, iako mi se spava za popizdit.. eventualno mi frendica ujutro posalje poruku ako imam Dakicevu crnu zbirku zadataka iz matematike... naravno odgovaram sa " ostavljam ti griznju savjesti jer si me " probudila " i jer mi nisi trebala ti ostavit poruku " tonom i privodim kraju dramu kratkim odgovorom " ne ".. poslje se oko sat i pol do cca 10 i pol 11 vucaram po kuci jer jos neznam sto cu sa sobom... ili idem jest nesto ili se tusiram ili isprobavam robu koju cu obuc u skolu... nerjetko je to samo jedna kombinacija crnoga tako da nema prevelike filozofije oko toga... poslje 11 pisem zadacu i tu i tamo nesto ucim.. usput gledam opru pa se rasplacem pa sam sjebana cijeli ostatak dana.. naposljetku rucam.. eventualno nes fino, pa se dobro nazderem onda mi bude malo slabo u busu. oko 13 h idem na stanicu cekat bus koji dolazi tek oko 13 i 15 al ja rađe cekam bus nego da on " ceka " mene.. ulazim u bus.. pun kurac ljudi unutra po obicaju, gledam ako je kakvo prazno mjesto gdje bi mogla zgnjezdit svoje velicanstveno dupe, al bez uspjeha, saljem mrke poglede svima koji sjede i odasiljem lose vibracije... kao i inace. dolazimo do doruge stanice gdje ulazi moja frendica i jos stampedo podivljalih ljudi koji također žele uć u vec na debelo jebeno natrpan bus u kojem ja ne sjedim vec stojim spestana između dvojice iliti starcica iliti nekih apsolutno balavih prvasica.. a ako mi se bas posreci prignjecuju me babe.. pa onda pizde.. " pomakni se nazad otejen sest tuka pa pazi s tun borsun " jebite se svi skupa kolektivno.. di da se pomaknem? da probijem straznji dio busa i da doslepam prikolicu samo za nas otrovne i neuracunljive u bozju mater srednjoskolce? os mi ti nosit torbu? ti je mogu stavit u krilo ako sjednes?.. ma mislim kaman.. neke stvari stvarno dignu tlak.. te pogotovo, zato ja ujutro idem s busom na 7.. poluprazan.. pravi mali raj gdje mozes sjedit ko covjek i spavat.. ili mahnito ucit nes... ili ako ti se posreci sa deckom sjedit na duplom sicu i uzivat.. mada je to sad prava rjetkost.. nazalost... dolazimo do zeljeznicke.. to tako zovemo jer to i je zeljeznicka.. tamo se isprazni bus.. al ono totalka tako da ostanemo samo nas par ubergenijalnih gimnazijalaca i par nonica.. tek onda nađem mjesto pa se vozim samo par jebenih minuta jer je nasa stanica za ispadanje odmah poslje te... izlazim van vjetar me pocne udarat i samarat ko da sam mu nes skrivila.. vratila bi mu istom mjerom jer me pocinje zivcirat.. pomalo se vucem do svevisnje nam skole dok frendica i sestricna trce... samo daj.. ljepo lezerno cekam prijelaz preko pjesackoga i laganim korakom prelazim prijeko.. secem korzom i uocavam ljude.. puno njih.. nikog nepoznam al fasciniraju me jer svatko leti za svojim brigama pa ono.. fascinantno.. dok secem do skole obicno idem kraticom koja prolazi kroz " tunelcek " u kojem je smjesten restoran sa plodovima mora.koji put bas fino mirise tamo, pogledam na mobitel blank fkors nema preidivnog duplog ruba na zaslonceku koji bi me upozorio da imam novu poruku.. jos uvijek se pomalo vucem uzbrdo dok sva krepana i zadihana ne dođem do vrha, zahvaljujem manjku kondicije i sebi samoj.. tesvim dragim ljudima koji mi svakodnevno tupe da pocnem trcat (fakof)... preveliko dvoriste ispred skole odise prevelikim dvoristem i ostavlja dojam prave gimnazije.. sto saksa u pretjerano velikim kolicinama.. otvaram vrata, velika su i mrzim ih i skripe ko vrata iz horror filmova... penjem se dobro znanim stepenistem ispozdravljam ljude koji su zasluzili da budu pozdravljeni i dođem do drugog kata (onaj di je oglasna ploca) pravim se ko da citam nes a zapravo cekam frendicu.. pocnemo se zajebavat.. u smjehu i zajebanciji odlazimo do 3 kata gdje nas ceka nasa svakodnevica-pakao... prvi sat je uvijek sugav.. nikako da svrsi, vegetiram kad zvoni se budim... unutarnje migracije su postale uobicajene (migracije unutar skole tj spustanje sa 3 na drugi kat kako bimo se skupa sa frendom mogli zajebavat ispred zbornice iliti oglasne ploce.. u izvanrednim situacijama dole silazimo samo po hranu na automat ili u situacijama kada sam ja na rubu odlazim po duplu crnu kafu..) drugi sat.. meni obicno zanimljiv.. al svejedno nah bas.. treci sat je kao poslan s neba.. brzo prođe jer sam svjesna cinjenice da ce marenda i da cu setuckat po svjezem zraku i zderat ko manijak... konacno marenda... setuckam i zederm ko manijak, gusim se od smjeha u ozbiljnim situacijama pizdim i time privlacim ogromnu pozornost na sebe.. ok to uvijek radim kad se raspistoljim... poslje dođemo u skolu sjednemo a dvije bogomdane crne kozne fensi stolice i razglabamo.. ja promatram frendicu i njenog decka, znam bolesna sam, al volim se prisjecat nekih stvari.. znam bolesna sam, odlazimo na 4 sat na kojem se meni pisa jer sam prvotno unijela prevelike kolicine tekucine u sebe... preskacem 4,6,7 sat jer se događa isto.. unutarnje migracije itd.. samo da napomenem.. 7 sat.. na njemu sam totalno off.. poslje tog sata locem duplu kavu.. pa radim debila od sebe i msilim da sam svima zanimljiva a zapravo vec svima idem nakurac.. na korzu se malo razbudim, dok secem do stanice iako mi bus krece tek za pola sata.. cekam bus s frendicom pa eventualno pjevamo ojesme od Jon Lajoie-a ko debili i plesemo ko da smo napusene... normalno uz to ide eksplicitan text pjesme.. (vaginas, penis-es, cocks, peckers, balls, sexual intercourses, etc) šoleman otvara vrata i ja prva ulazim nutra.. poslje sofera fkors.. pokazujem pokaz, sjedam na prazno mjesto.jer je bus plouprazan.. tonem u slusalice muziku i svoje misli koje se raduju jer je prosao jos jedan psihotican, sjeban, šugav, čudan, nepodnošljiv dan... u tih pola sata sto putujem doma obicno razmisljam o decku. ok doma sam.. konacno.. letim u sobu, palim komp, logiram se na msn.. naravno nema nikog pametnog pa se razocarano vracam u kuhinju kako bi svojoj dragoj familiji dala daily report.. navecer inace neradim nis sa se skolskog tipa tice... ili jedem ili se zivciram.. koji put i jedno i drugo.. inace samo visim na netu, msnu.. ili samo cekam ako cu dozivjet neko ukazanje.. kad se umorim ili kad mi je vec dosta zivota odlazim umrijet na neko vrijeme.. prije nego zaspem obicno razmisljam os vemu i svacemu.. onda zaspim do jutra oko 9.. gdje pocinje opet ista drama

Desava se da se rasplacem zbog bilo koje pizdarije recimo.

Tipa cujem pjesmu, rasplacem se, nesto pocne bolit kod brata recimo rasplacem se, gledam tuzne filmove rasplacem se, gledam djecu koja su ubijena rasplacem se itd...

Prestat cu s ironicnim autocrnjenjem prije nego sto se rasplacem.

Sad kad se sjetim onih 5000 ljudi sta su od stadiona do trga isli u koloni i na kraju na trgu izmolili Ocenas na koljenima (ako nista odlican medijski potez), dodje mi da se i rasplacem i nasmijem na ovaj pokusaj 150 - orice koji su fuckanjem i mlakim skandiranjem htjeli nesto uciniti...

Ja se doslovno svako jutro rasplacem kad pogledam kroz prozor.

Primjetila sam poremecaje u raspolozenju i jako sam razdrazljiva, te se cesto rasplacem

Mozda i dalje sanjam grozne snove, mozda se i dalje cesto rasplacem poskrivecki, mozda i dalje cesto lezim u sobi tupo gledajuci u prazno.

Teško mi je goworiti o nekim stwarima, pa radije nebum jer se samo rasplacem..

Tko zna, mozda se bas sutra rasplacem, al ' barem cu se tog rijesit i onda ce mi bit sve ljepse u glavi.

I kada se rasplacem, onda zbilja placem.

Iznerviram se, nerijetko i rasplacem, a kasnije mi je, iako sam svjesna da nista ne bi trebalo biti vrijedno nerviranja, a pogotovo zdravlja i zivota mog djeteta, dosta tesko doci k sebi