... cudo moje... mahnem neodredjeno rukom, sad vec vise naviklom grljenju umjetnickog izricaja staklopuhaca vulgaris nego nekim zahtjevnijim pokretima, pred ocima svojim da razbacam slova po zadimljenom zraku, u naivnom uvjerenju da ce se misao zakacena za moju kosu ko neki balon napunjen helijem sto vec danima ga vucem po gradu rasplinuti.