Kamusta Kapatin dođjoh u tu zemlju polu žutu polu zelenu... na sjeveru smrvljenu u finu prašinu... pustinja zjapi velika puna pranzine ko Abrahamovih zvijezda, a jug koji se nedavno odvojio od sjevera zelen ko Maksimir, životinja ko u priči iz osnovne i još više... i tu negdi izmeđju tog nebrojenog pijeska i te nebrojene šume smjestismo se i mi.. mala franjevačka zajednica... članova komada 4... a vruće i vruće... prašine ko u priči... na ulicama puno boli i siromašnih... al i tamo ko i svugdi... jer nema siromašnih bez bogatih... ili bolje reći nema bogatih bez siromašnih... jer ih neko mora učiniti takvim... nitko ne bira biti siromašan osim našeg Frane... e baš taj Frane pisao je o braći koja žele ići međju saracene.. da se ponašaju mirno i da po poticaju Duha mogu govoriti... naš rad u toj dalekoj zemlji bio je jako interesantan... imali smo veeeeeeliku župu... veliku ko Zagreb i još veću... mjesni biskup kojem sam zaboravio ime, povjerio nam je rad s izbjeglicama, kršćanima koji su izbjegli s juga Sudana zbog rata na sjever u Khartuom... imali smo 10 - ak centara sa školama i ambulantama... kad se sitim tih škola di dica side na podu ili na starin željeznim klupama dobro se zamislin prije nego prigovorim zbog starih zetovih tramvaja ili nesređjene pošte u centru Zadra, neke stvari naučiš tek kad ti fale... najlipši dio posla bio je s hendikepiranom dicom, kojoj smo uz pomoć prijatelja i dobrih ljudi iz Hrvatske kupovali lijekove... hranu... pokrivače... invalidska kolica i slično... nikad neću zaboraviti Ahmeta, 18 godina živio je puzajuci po prašini, nikad nije prešao prag dvorišta, i onda jednog dana dođosmo mi i uz pomoć vašu poklonismo mu kolica i od tog dana sve do danas, Ahmet ko Forest Gump, nitko ga još nije zaustavio u obilasku prašnjavog grada...