Apsurdnu osjećajnost možemo naći svagdje u našem vremenu, kaže Camus u svome Mitu o Sizifu ili Ogledu o Apsurdu.

Provodna ideja Camusova promišljanja povijesne situacije svakako je moderna kriza racionalnosti i zna č enja u kojoj je č ovjek lišen bilo kakve mogu ć nosti jednozna č nih odgovora: glasovita formulacija iz Mita o Sizifu u kojoj ljudski apel nailazi na bezumnu tišinu svijeta polazište je i za piš č evu kritiku svih projekata koji ra č unaju da neki oblik izvjesnosti.

Kažu da je Sizifu bilo strašno teško gurati kamen do vrha brijega.

U to vrijeme i Apsurd je prešao granice i doputovao u naše teatre (Ionesco, Beckett) i u prijevode: Camus Stranac, Kuga, Mit o Sizifu, Kafka Proces, Preobražaj, Zamak.

Nobelovu nagradu je dobio 1957. Stranac; Kuga; Kaligula; Pad; Mit o Sizifu; Pobunjeni čovjek. (>)

Camusov prvi značajni doprinos filozofiji je njegova teorija apsurda koja govori da ljudi teže ka jasnoći i smislu u svijetu koji ne nudi nijedno od to dvoje, a obradio ju je u svom eseju Mit o Sizifu, dok ju je ubacio i u druga djela kao što su Stranac i Kuga.

Iste godine završava svoj prvi roman Stranac i esej Mit o Sizifu koji su tiskani u Parizu.

Od ove noći pravim savršene kućice za pticu... pravim savršeni pogled na uzbrdicu svom najdražem Sizifu...

Rasprava je to o apsurdu, jednom od temeljnih pojmova egzistencijalizma koji Camus shvaća kao nerazrješivi nesklad između želja i mogućnosti, između mene i drugoga, stoga je ljudski je život nalik mitu o Sizifu i njegovoj kazni.

Mit o Sizifu zapravo upućuje na to da je čovjek sam nemoćan spasiti se, dok se s druge strane nalazi tiha provokacija vjere koju naviješta Pascal, a koja upućuje čovjeka da se »okladi« u mogućnost spasa koji mu je od Boga ponuđen.

Usput, kroz tih istih četrdesetak redaka, čitalac će saznati pride i štošta o Sofoklu i Antigoni, Henryju Milleru ili Hugenotima, Himmleru i Katarini Medici, Danielu Cohn-Benditu, Josipu Brozu, Sizifu, Papi Benediktu XVI, Platonu ili Urlike Meinhof

U potrazi za odgovorom (ili, standardno-filozofski, samo dodatnim kompliciranjem pitanja) posežemo za ' Mitom o Sizifu ' Alberta Camusa...

Godine 1942. izdaje kratki roman Stranac, koji govori o Merasultu, čovjeku koji živi apsurdnim životom, a iste godine izdaje i esej Mit o Sizifu, književni esej o apsurdu.

Napušteni svijet, a s njime i ljudski život ušao je u ' egzistencijalnu krizu ' koja snažno odjekuje iz Camusovih riječi u ' Mitu o Sizifu ' ' suditi o tome ima li ili nema smisla živjeti, znači odgovoriti na temeljno filozofijsko pitanje '.

Doduše, tvorac " Mita o Sizifu " mislio je samo na samoubojicu, a u međuvremenu se taj prometnuo i u ubojicu, što se čini još teže rješivim.

U prologu romana dočekuje nas parafraza mita o Sizifu, vješto protkana motivima iz mita o Prometeju; kasnije se fragmenti tog prologa ponavljaju kao djelići sna glavnoga junaka.

Kako ono ide mit o Sizifu?

On bi i bez mita o Sizifu nanovo pokušao penetrirati.

Grčki Had bio je " demokratskiji ", ali u jadu: ondje nisu bili pokojnici, ljudi, nego njihove sjene, bez nade ali i bez kazne, uglavnom, ako bozi ne bi nekome namijenili nekakav vječni užas: Sizifu da uzalud do vrha kotrlja kamen koji mu se vječno strovaljuje prije cilja, a Tantalu da žedan i gladan stoji do koljena u vodi pod granom sočna voća, a da se i jedno i drugo povuče kad za njima segne.

Albert Camus je u " Mitu o Sizifu " sažeo sve moguće izlaze iz besmisla - od teatra do ševe - i ponudio jednostavan odgovor: smisao je u BUNTU, ISKAZIVANJU REVOLTA SPRAM POSTOJEĆE SITUACIJE

Sizif i kamen suvremeni je ruski tekstuljak koji obrađuje mit o Sizifu pretenciozno, kaotično i iritantno djelce, posve u skladu s kvalitetama predstave koja pošto-poto nastoji biti avangardnom i postavljati duboka pitanja o smislu postojanja.

Navodno u svojim predstavama nastoji postići spoj realistične glume i avangarde, iako se ta takozvana realistička gluma u Sizifu i kamenu ni u jednom trenutku čak i ne naslućuje.

Kada bi svijet bio jasan umjetnosti ne bi bilo, tako je otprilike mudro rekao Camus u Mitu o Sizifu.

Albert Camus je u svom djelu " Mit o Sizifu " potakao lavinu razmišljanja o apsurdima.

Postoje i neka druga učenja o Sizifu.

A danas slučajno naletim na priču o Sizifu, koja mi je cijelo djetinjstvo bila jedna od boljih, i zapamtila sam ju ne znam iz kojeg razloga ali iz prve...

Camusa: " Postoji samo jedan doista ozbiljan filozofski problem - samoubojstvo " (" Mit o Sizifu ").

Zapravo ni Camus filozof nije bio manje č itan i interpretiran: Mit o Sizifu i, osobito, Pobunjeni č ovjek daleko od toga da su prošli nezapaženo, ali su, barem na francuskoj intelektualnoj sceni, dobrih dvadesetak godina bili izloženi napadima, a potom šutnji i zaboravu što su ih progresisti pod Sartreovim filozofskim okriljem namijenili Camusovu misaonom naslje đ u, jer se pobunjeni č ovjek nije mirio sa zbiljom staljinisti č kih č istki i sibirskih logora.

Boravkom u Parizu brusio je svoje prevoditeljske sposobnosti pa su poznati njegovi prijevodi sa francuskoga (Alfred Camus - Mit o Sizifu; Lao-tse - Knjiga puta i vrline).

" Drugi spol " (1949) Simon de Beauvoir uvodi temu feminizma, Camusov " Mit o sizifu " (1942) pojavu egzistencijalizma, Baudrillardova " Transparentnost zla " (1990) postmodernizma.