Također se u to doba, za oznaku čovjeka koji se ističe nekim duhovnim sposobnostima a ipak nije mudrac (sofos) koristila riječ sofist; tek kasnije, zahvaljujući Platonovoj kritici sofista, riječ dobiva negativno značenje.

Premda je Aristofan u svojim Oblacima prikazao Sokrata kao poluludog čovjeka i sofista, Platon u svome dijalogu Gozba govori da nisu bili neprijatelji.

Po predaji, riječ philosophia je prvi upotrijebio Pitagora, [ 4 ] filozof iz 6. stoljeća prije Krista, no sumnja se je li on uopće bio stvarna povijesna osoba, [ 5 ] stoga povjesničari filozofije dokazuju kako se Heraklit prvi koristio rječju, dok ju u stalnu jezičnu uporabu kasnije uvode Sokrat i Platon. [ 4 ] Filozof je za Stare Grke prijatelj mudrosti, no Platon ističe kako se on razlikuje od mudraca, sofista, jer ispituje razloge stvari uopće i njihovim razumijevanjem dolazi do spoznaja, dok se potonji ograničava isključivo na praktičnu primjenu znanja. [ 6 ] [ 7 ]

Najveći filozofi antike nisu se upuštali u tu tezu (osim možda nekih agnostika, sofista i npr.

Osnovu svoje teorije spoznaje, Platon iznosi u svojim dijalozima Theaitet (Theetet), u kojem donosi negativni osvrt na gnoseološka učenja sofista i kritiku njihovog relativizma, i u Državi (Politeia), svom najznačajnijem dijalogu u kojem jasno razlaže pozitivno stranu svog epistemološkog učenja i donosi osnovni pregled i sintezu svoje epistemologije.

Relativizmu i skepsi u spoznaji odgovaraju kod svih sofista relativizam i skepticizam i u etici: nema općevažećih etičkih normi, one se razlikuju od naroda do naroda i od vremena do vremena.

Veće nego između sofista i filosofa.

Sjetite se reputacija sofista, a neki od njihovih koncepata su inspirativni i za filozofiju fizike XX. stoljeća.

Ova se mjerila mogu činiti zastarjelima ali Papa Pio XII. nas je uvjeravao da iako može biti velikih razlika u načinima odijevanja uvijek postoji apsolutno mjerilo koje treba čuvati koje se ne može mijenjati s vremenom i običajima. Opravdavanje nepristojne mode, nazivajući je nečim na što smo navikli, je najpodmukliji među sofizmima (Nastali od sofista, putujućih filozofa koji su prodavali svoje znanje za pare; oni su izmišljali logičke zamke koje bi običnog seljaka zbunile i navele ga da glasa za stranku za koju je bio dotični filozof).

Tako već spomenuti Platon i Ksenofont napisahu filozofsku raspravu pod naslovom ' Gozba ', Plutarh je zabilježio ' Gozbene razgovore ' a Antenej ' Gozbu sofista '.

Za sofista je to poraz, to znači da se on u raspravi pokazao manje vještim.

Prastari Platonov problem odnosa znalca i sofista.

Kako si ti spomenuo Protagoru i njegovu maksimu, dozvoli da ja spomenem njegovog kolegu sofista, Gorgiju: " Ništa ne postoji, a kad bi postojalo ne bi se dalo spoznati; konačno, i kad bi se spoznalo, ne bi se dalo priopćiti ".

Platon u Gorgiji želi pokazati da iza sofista, koji su profesionalni poučavatelji vještine govorništva, ne stoji znanje, nego umijeće uvjeravanja.

Najveća razlika između Platona i sofista je u tome što sofisti riječi koriste kao sredstvo manipuliranja masama koje ne znaju pa tako one za njih imaju instrumentalnu vrijednost, dok prema Platonu, one imaju puno plemenitiju moć; moć da promijene čovjeka, njegovu dušu, odnosno ono što pripada vječnosti.

Spoznajnom skepticizmu i nihilizmu kao i etičkom relativizmu sofista suprotstavlja se Sokrat.

Relativizam i skepsa sofista imali su i svoju pozitivnu stranu.

Ali možda bi ovdje valjalo ukazati na razliku između sofista i filozofa, kako je određena kod Platona.

Željko Škuljević s Fakulteta za m etalurgiju i metale u Zenici pokušao je Petrića predstaviti kao sofista.

Ovakav antikozmološki stav starijih sofista dovodi do odricanja od božanskog pogleda na svijet.

Chabrol poput drskog sofista potkapa zdravorazumsko ćudoređe i gledatelju pred nos natura zakrivljeno malomišćansko ogledalo u kojem se svakodnevne stvari vide izobličeno.

Točku o teorijama argumentacije do XX. stoljeća (str. 21 - 24) otvara, u antičkoj etapi, kvazilogika sofista.

Bilo je mnogo agnostika u Rimu, koji su govorili mladom Pilatu da istina ne postoji; bilo je mnogo sofista na Atenskom trgu, koji su učili da čovjek može biti bez bogova, bilo je mnogo uobraženih pjesnika, koji su slavili razuzdanost u ime slobode i nepravdu u ime progresa.

Možda je najupečatljivija odlika sofista ljigavost.

Tako je, primjerice gospodin Hebrang kao perjanica hrvatskih sofista spreman suze liti kako na Blajburškom polju tako i u Jasenovcu.

Koji bi vrijedio za sve, a ne kako komu odgovara, kao kod Protagore i ostalih sofista.

A čitavo Platonovo djelo, osobito ključni dijalozi Politeja i Sofist, bavi se tom naizgled krajnje teško uhvatljivom - pa nije čudo da je promakla Derridi - ali presudnom razlikom između sofista i filosofa.

Od pisanih dokumenata o dalmatinskim vinima iz antičkih vremena možemo navesti podatak da u svom djelu Gozba sofista grčki pisac Atenej (početak 3. stoljeća) navodi riječi svoga sugrađanina Agatarhida, koji je živio prije 2200 godina: Agatarhid kaže kako se na Issi, otoku na Jadranu, proizvodi vino, koje se u usporedbi sa svim ostalim pokazuje najbolje.

Stara tradicija koja potječe od Platona, pa možda i od Sokrata ili čak sofista, kaže da je znanje« istinito, opravdano vjerovanje ».

To me podsjeća na raspravu između Sokrata i atenskoga sofista, govornika Gorgije koji hvali govorničko umijeće kao jamac za uspjeh u politici.