Dublje od Parmenida i Hegela nemre se iti, ali ni više od toga što si u toj rečenici kazao: ako je cjelokupna praktična filozofija zaokupljena time kako živjeti u skladu sa sobom i sa drugima, ova ideja, da pazimo jedni na druge, da čuvamo jedni druge, etički je i politički ideal

Kr.), a prve teorije o Zemlji koja ima sfernu površinu od Parmenida (6./5. st. pr.

Što se pak tiče spisa najstarijih grčkih mislilaca, takozvanih predsokratovaca (Talesa, Anaksimandra, Empedokla, Anaksagore, Heraklita, Parmenida, pitagorejaca, Demokrita), od njih nije ostalo gotovo ništa.

.. recimo.. kada sam vidio da treba uspoređivati.. mislio sam da se učo zajebao.. nekakva mi je jasna logika bila da treba usporediti.. heraklita i parmenida.. ili zenona.... posebno zenona.. on kaže da se ništa niti ne može pokrenuti.... što ja.. jebi ga.. jako volim..

Ovaj problem zapravo nije nov, a izvorno se pripisuje Zenonu iz Eleje (rođen oko 488 g. pr. Kr.), pripadniku tzv. eleatske filozofske škole i učeniku Parmenida.

U desetom poglavlju knjige Poetika prostora, naslovljenom Fenomenologija okruglog, Gaston Bachelard navodi citat iz Jaspersove knjige Von der Varheit: " Jedes Dasein scheint in sich rund. " Prevedemo li Dasein kao bivstvo prijevod glasi: " Svako bivstvo izgleda u sebi okruglo. " Bachelard u nastavku teksta iz citata scheint in sich (izgleda u sebi) zamijenjuje sa ist (" je ") i time izričaj o bivstvu prošiiruje na izričaj o bitku, kojeg nalazimo kod Parmenida: " Bitak je okrugao. " Svako biće u svom autentičnom bivstvu, u istini bitka, jest okruglo.

U tom dijalogu, Platon opisuje posjet Zenona i Parmenida u Ateni, u vremenu kada je Parmenid imao " oko 65 " godina, Zenon " gotovo 40 ", a Sokrat je bio " veoma mlad " (Parmenid 127).

Proklo je u svom komentaru Platonovog Parmenida rekao da je Zenon pronašao " [... ] ne manje od četrdeset argumenata koji pokazuju kontradikcije [... ] " (st. 29)

Dakle, Hegel slijedi onu tradiciju još od Parmenida, da je u apsolutnom znati i biti isto.

Pa čak i onda Kad strane vlasti (s njima alkohol i žene) Posvema prevladaše, stari o njemu govorahu Poslovično: Živjeti poput Parmenida

U drugoj fazi projekta istraživanja će se proširiti na odnos Platonove filozofije spram mišljenja tzv. predsokratika, prije svega Parmenida i Heraklita, a zatim i spram kasnijih kritičkih recepcija Platona (Aristotel, Plotin, Hegel, Schelling â ¦), sve do modernog novoplatonizma (Natorp, Gadamer) i antiplatonizma u tradiciji kritike metafizike (Nietzsche, Heidegger).

Imao živa sjećanja na western filmove, a sublimirao je višak energije poput Parmenida.

Platon kaže da je Zenon bio " visok i lijep " i da je " u godinama svoje mladosti [... ] bio obljubljen od Parmenida " (Parmenid 127).

Drugi dio je Predsokratovska tradicija od Parmenida do Demokrita.

Druge, možda manje pouzdane detalje Zenonovog života donosi knjiga " Životi poznatih filozofa " Diogena Laertija, gdje je zabilježeno da je on bio sin Teleutagore, usvojeni sin Parmenida i " dobar u debatiranju obje strane neke rasprave, univerzalni kritičar ", te da ga je elejski tiranin zatvorio, a možda i ubio.

Tema koja objedinjuje studije u ovoj knjizi - nastale u različito vrijeme i s različitim pristupima - jest radikalno pitanje o Jednom i mnoštvenom: " grčko " pitanje, ako se misli na ulogu koju je ono igralo u povijesti zapadnjačke misli počevši od Parmenida, pa ipak univerzalno pitanje, ako se misli duboko egzistencijski sadržaj koji ono skriva.

On se ne? e zainta? iti duboko oko dijalektike problema Jednog i mnoštva, na na? in jednog Parmenida.

O tom je predsokratovskom tekstu napisano veoma mnogo rasprava i monografija, jer nitko nakon Parmenida nije ga uspio misaono mimoići a da se s njime ne raspravi, štoviše, svatko tko je sam pokušao istinski misliti morao se prema njemu jasno i decidirano odrediti.

To da su mišljenje (izricanje) i ono što se misli (izriče) u iskonu jedno, što se u neposrednom iskustvu skriva tako da nam se pokazuje kao podvojeno, prisutno je već kod Parmenida i stalna je tema zapadne metafizike.

Da Parmenidova filozofija za Cipru ima iznimno mjesto u povijesti filozofije, pokazao je Igor Mikecin u izlaganju Ciprina interpretacija Parmenida.

Cipra, naime, već u uvodu, polazeći od Parmenida, uspostavlja osnovne pojmove vlastita filozofiranja.

Rekonstruirajući prepuknuće bivstvovanja Cipra se oslanja ponajprije i najviše na Parmenida.

Platon kaže da su Zenonova djela " donesena u Atenu prvi put prilikom... " posjeta Zenona i Parmenida.

Berlin je zagovornik vječnog bivanja, nastajanja, mijena, kao Heraklit; Zagreb je poput Parmenida, zaokružen u nepomućenosti svoje panonske statike.

Sama izvedba pratila je u osnovi zacrtano, no pokazalo se da je u raspravu koja ima namjeru voditi ispravnom razumijevanju teksta potrebno uklju č iti i osnovne postavke drugih Aristotelovih djela, kao i smjestiti probleme u kontekst prethodnih rješenja s kojima je Aristotel u stalnom kriti č kom dijalogu, ponajprije onih koje nalazimo u Parmenida i Platona.

Derrida, nadovezujući se na hajdegerijansku liniju destrukcije metafizike, svojom dekonstrukcijom izvršiti radikalan udar na binaran način razmišljanja, prepoznajući da, recimo, kao ša na posljednje dvije strane Platonovog Parmenida on mladom Aristotelu (ne filozofu) dokazuje kako bitak jest, a nebitak nije i nikako može biti - znači postoji jedino u negativnoj određenosti spram bitka koji uvijek ima povlašten pristup značenju - na isti način postoji tendencija unutar onog ša vidi čitavom dosadašnjom metafizikom da jednome pojmu binarne opozicije da privilegiju nad onime drugim, smatrajući tog prvog onime ša posjeduje povlašteni pristup punini značenja (onoj platonovskoj ideji, mogli bismo reći).

Parmenid nije " morao " ništa tvrditi nego je dobro vidio ono što ti uopće (još) ne vidiš... pa zato JOŠ " moraš " shvaćati promjenu za razliku od Parmenida koji JE promjenu SHVATIO... a tako kako si ti ovdje promjenu shvatio (definirao) shvaća je svako dijete iz mog dvorišta... " promjena znači da nešto što jest više nije i obrnuto "

Nema dalje, dublja analiza svijeta od tih pojmova nije moguća, koliko ja znam, dublje od Parmenida, Heraklita i Hegela ne ide, osim možda ako je riječ o samoprosvjetljenju i smislu života.

Da bi pomirili Heraklita i Parmenida, pretpostavili su da se Biće očituje u određenim nepromjenljivim tvarima, a čije pak miješanje i razdvajanje uzrokuje promjene u svijetu.

Čitavo kasnije područje tzv. negativne teologije naslijeđuje razmatranja iz Parmenida.