Srknem tada jednu za spokoj njegove guzice.

Iz prošle epizode: Gazda poput protugradne rakete izjuri iz kancelarije, a ja srknem posljedni gutljaj žalfije, odložim praznu šalicu na tanjurić, duboko uzdahnem pa zavapim;« O, Bože, hoću li ikad više vidjeti svoju Hrvatsku? ».

Srknem zadnji gutljaj poštene kave, salutiram drugu, pobjegnem a da ne platim i, kao i svaka normalna žena koja iole drži do svog ugleda normalne žene, trknem u Billu i kupim gotov ručak.

- Eh pater ja pogledam web župu da malo malo srknem koju kapljicu Duha Svetog a ovaj vaš web conter reklamira ezoteriju i proricanje, budalavštine u prijevodu još će neuki mislit da je dopušteno to koristiti iako smo vjernici.

Pošto je razgovornom dijelu posla mnoge pokakao sjećajući se intervjua za Nacional predložio sam odlazak na Tinov grob gdje uvijek ima vina i cigareta. Malo srknem dam malo i Tinu, zaslužio je.

Oma zovnem konobara, a on me pita: " Jesam li ja lud svaki dan il je to samo danas? " Kazem: " Zivijooooo " - te srknem naiskap pivcinu kako bi se bar malo otrjeznijo i u tom momentu vidim kako sjedaju za stol nekih cirka pet metara udaljen Gordan Nuhanovic, neki komad i Zvonimir Torjanac (glumac) te se teturajuci zaputim tamo.

Prinesem ja punu šefarku ustima malo srknem hm ništa dobro je.

Srknem po litre ribara naiskap pa zabrinuto pitam dok sam pokusavo obrisat zutilo izmedju kaziprsta i izvidjaca koje se nakupilo nakon ovih godina konzumiranja cigara (o. a. u moje vrijeme su se cigarete zvale cigare da ne bude zabune): " A sto to o moj ucitelju? " - " Znas Pajo.... " - povuce dim pa zamisljeno pogleda prema pozutjelom stropu od duvana pa nastavi - " Brine me to sto si jos nevin ".

Mama je meni dala da srknem guc ožujskog iz limenke.

Kliznu oni, ja srknem kavu kad čujem TUP.

Srknem kofeinski gel prije vode, napijem se i neko vrime se osjećam super.

I tako ja srknem ostatak kave, spakiram pitu i van.

jedna od mojih prvih recenica u ponedjeljak ujutro: a koje drugo zadovoljstvo jos imam u zivotu zapalim i srknem malo kave, nasmijem se u sebi i idemo dalje a Tvoja zadnja recenica... ha, ha, ha (dada 15.12.2008., 11:58:00)

nevjerovatno koliko nam toga, jedna sasvim obično-banalna rečenica, može promjeniti u svakodnevnici. sjedim tako u dragom društvu, pijuckam sok žute boje (jedino što mogu definirati), slušam spiku o boji za zidove i ubacujem pokoji prijedlog (kuhinju u braon s crvenim točkama da se ne vide fleke od kuhanja) kadli stiže kavica. uzimam šalicu, srknem i izgovorim taj sudbonosni red riječi: - gdje ti je pepeljara? mislim, društvo je ok, spika sasvim obična, ambijent za poželjeti, kavica po mom ukusu i naravno da cigarete idu po difoltu, ali misliti je jedno a srati... riječ pepeljara u hipu se pretvorila u crvenu signalnu raketu koja je dala znak za sveopći napad na moj teritorij. započelo je kao bezazleno pogranično puškaranje, u čarku se upetljao satnik pred mirovinu hvatajući zadnju priliku za viši čin i zapovjedio pješački napad, poludjeli je bojnik na granicu izveo tenkove, generlštab je izvršio državni udar i objavio rat. u kratkom vremenu moj je teritorij rovala teška artiljerija. naravno nisam ostajao dužan. počelo je, naime, s onim tipičnim nepušačkim pitanjem " zar baš sad moraš zapaliti? ". vidi, stari, nije bitno moram li, moguće i da moram jer ja sam ovisnik o nikotinu, bitno je da HOĆU, i da hoću baš sad. ni ja tebe nikada nisam pitao moraš li jesti baš onda kada si ti htio. onda je uslijedilo ono zdravstveno pitanje " znaš li ti da to šteti zdravlju? ". ti ćeš mi reći kao brineš o mom zdravlju pa mi daješ da pijem cjeđenu naranču koju si netom ubrao s drveta u vrtu, ne seri, upravo si mi nalio dva deci kemijski obrađene vode obojane polikolorom u nekoj šupetini iz predgrađa. jebote, pojeo sam do sada toliko hrane s aditivima i konzervansima da kad budem umro sto godina neću istruniti. uslijedilo je granatiranje teškim haubicama s neprijateljskog teritorija po mojim monetarnim institucijama: " a koliko para popušiš dnevno? znaš li koliko je to mjesečno, a tek godišnje? " jebačko granatiranje, priznajem, al ' malo si se prešo. na mom teritoriju nije zavladala monetarna panika, moja valuta nije devalvirala više tisuća puta, ne trguje se jajima, brašnom i kantama masti. ideš. a kod tebe kao cvjetaju ruže, do grla si u kreditnim govnima, kupio si auto od trideset milja eura, za glazbu, alarme, multilokove i sigurnosne kodove dao skoro kao vrijednost mog auta i k tome spavaš u garaži. a zašto? da bi prevalio isti put kao i ja samo za puno više novaca. stari, svako ima svoje zadovoljstvo koje ga gura pred šalter s kreditima. zagrmili su višecjevni raketni bacaći: " ti cigaretom ugrožavaš moje zdravlje " aha, i uz sav trud s njom ću te ubiti za deset godina. a ti? ti imaš auto od dvjesta konja, motorički si degenerik i vozačku si kupio na stočnom sajmu, da me ubiješ na cesti ne treba ti više od deset sekundi, blento. neprijatelj je počeo otvarati hangare s nuklearnim glavama: " te će te cigarete ubiti ". pametno moje, a ti ćeš vječno ostati mlad. naravno da ću skončati, jednog dana, kao i ti. samo, kad ja budem umro odmah će znati zašto pušio, pio, kurvo se, a tebe će, stari moj, kad budeš umro, staviti na onaj hladni metalni stol i izrezati u komadiće da vide zašto si umro. nije neka satisfakcija, ali ja ću barem biti leš u komadu. među zaračene strane, srećom, uletile su mirovne snage. plavi su šljemovi hitno povukli liniju razgraničenja, satnik je smjenjen, bojnik završio u ludnici, a generali potjerani u mirovinu. nuklearne glave su vračene u hangare i zavladao je prividni mir. bileteralni razgovori zakazani su za koji dan, delegacije su se povukle na konzultacije. ova je stvarnost ponekad lijepa, dobra i blaga, a ponekad krvoločno okrutna. ljudi su dio te stvarnosti i ogledaju se u njoj kao u ogledalu, a ja sam, na žalost, čovjek i od toga ne mogu pobjeći. ne zagovaram niti jedan porok i nikada nisam nikoga tjerao da popije žestu ili zapali cigaretu ako on to ne želi, ali dozvolite mi, ako to baš želim, tih pet minuta zadovoljstva i nemojte me jebati zbog tog.

Jučer sam jedva odoljela da ga ne srknem sa neta.

Srknem kavu, zažmirim nakratko, pa bacim još jedan kružni pogled po terasi, onaj usporeni koji hvata puno više detalja nego onaj obični, brzinski... detalje poput onih koji otkrivaju obiteljske tajne⠀ ¦

Tušenm se na brzinu da dođem sebi, navlačim na sebe prvo što mi dode pod ruku, srknem kavu u tri gutljaja, putovnica je u đepu, ima se nešto i para.

Kako je život lijep, pomislim, srknem gutljajčić, okrenem stranicu s komadima, no sve što je lijepo kratko traje

Točnije, ne blogerske pizdarijice (ovdje srknem gut bijelog... blog, to amatersko mjesto odakle potekoh... to je već definirana priča... možda do kraja ispričana... s likovima poput Lili i Jure, mene kao Sonje.

Blog, to napol osramoćeno mjesto, trg mediokriteta, kurvanluka, usamljenih, samoprezentanata, samopotvrđivanja, pa i mog pogle kak sam neobično drugačija od drugih to je bila faza... dok... sad sam izvan faza... (srknem gut bijelog kako ukratko objasniti da sam se promijenila, osamila, možda i otupila, da ne igram više za raju)... a... i ako ću pisati, koji je uopće cilj toga?

Sjedimo i pijemo kavu, a on me odmah natjera da srknem jedno sirovo.

taman kad sam bijo u rupi starog hotela ja punijo labavo povracotinom i usla neka mala pica, a labavo pun do vrha pa ja zagrabim rukom i srknem te pruzim ruku sa povracotinom prema njoj i dok mi se povracotina slinavo rastezala niz istu jua je ponudim i pitam:: " Os i ti malo?

O. K. kliknem na " Reset router ", čekam dvije minute (srknem malo kave) i provjerim status.

No dobro, ako srknem malo vode, bar neće biti slana.

Pozvao me da sjednem s njim, srknem kavu, popušim cigaretu, da zavrtimo rundicu razgovora.

Ja i dalje svako jutro srknem kafu na balkonu.

Popijem malo mineralne, srknem gutljaj kave.

Nisam bas ljubitelj akohola, ako pijem to je pokoje pivo (velebitsko mi je drago) ili srknem curinu redbull-votku, ciste zestice ne volim, vino isto ne volim bas.

ajdeeeeee moj Frane i pamet u glavu... srknem kavu koja se skoro oladila, otvorim Slobodnu sa zadnje strane i nasmjesim se u sebi

I dofuraju oni meni cugu, ja srknem, i opet čašu na stranu...