Od prvih pisanih spomenika koji se nesporno mogu pripisati srpskomu jezičnomu korpusu (11./12. stoljeće), srpski je jezik oblikovan dvama simultanim procesima: spontanim glasovnim i oblikoslovnim promjenama pučkih govora na razini jezika kao sustava narječja s jedne strane, te svjesnim standardizacijskim zahvatima koje je propisivala društveno-uljudbena elita, motivirana ponajviše vjerskopolitičkim potrebama i ciljevima.

Jasno razgraničivši sinkroniju od dijakronije, književni jezik i dijalekt, te apostrofiravši autonomiju književnoga jezika u odnosu na dijalekt, orisali su glavne crte u kojima se razlikuju ti jezici: budući da se radi o dva jezična sustava, neprimjerene su ocjene pojava (naglasnih, leksičkih, morfoloških) u jednom jeziku iz perspektive drugoga sustava, t. j. u pogledu jezične pravilnosti hrvatski ne može biti sudcem srpskomu, niti obratno, jer što vrijedi za jedan sustav, ne vrijedi - ili ne mora vrijediti za drugi.

Samo nije opazila da su deklaracije na njihovim proizvodima ispisane ćirilicom i na srpskomu jeziku koji devedesetih godina prošloga stoljeća i milenija oni među kojima ona boravi nisu razumeli.

- Dule, dobio si poen - rekao je Marin Masnić srpskomu treneru Kostiću, a Stipe Belić je nakon susreta plastično opisao stvar:

Još valja napomenuti da je uslijed pojednostavljenih predodžbi slavistike 19. st. (Franca Miklošiča i Vatroslava Jagića) sav korpus ćirilske pisane riječi na području Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore proglašen " srpskim ", pa su se tako krstjanski, katolički i muslimanski tekstovi, koji ni po nacionalnoj obilježenosti, a kamoli po obliku jezika ne pripadaju srpskomu uljudbenom krugu, našli u antologijama srpske pismenosti (najpoznatije su Stojanovićeva iz 1927. i Solovjeva iz 1926.).

Iako je promjena u fizionomiji hrvatskoga standardnoga jezika koju su, na prijelazu 19. u 20. stoljeća, obavila škola " hrvatskih vukovaca " kojoj su čeonikovali Tomo Maretić, Ivan Broz, Vatroslav Rožić i Nikola Andrić približila hrvatski srpskomu jeziku (poglavito u novoštokavskim oblicima množinskih padeža i fonološkome pravopisu) - to nije zadovoljavalo jugounitariste, koji su željeli potpunu ujednaku oba jezika.

No, stvarnost se pokazala otpornijom nego što su kabinetski ideolozi zamislili: hrvatsko ime, koliko god su ga, vođeni raznorodnim motivima, pokušavali reducirati i marginalizirati, te povijesno ilirsko ime prišiti srpskomu etnosu i civilizacijskomu krugu - nisu se htjeli podvrgnuti proizvoljnim shematizacijama.

Zastupnik u Srpskomu saboru u Srijemskim Karlovcima.

Katkad se povlači paralela Urdua i Hindija, od kojih je stariji, Urdu (muslimanska inačica jezika temeljena na narječju Hindustani, skupu dijalekata sjeverne Indije i nastao u 17 - 18. stoljeću), metaforički analogon hrvatskomu, a Hindi (hinduska varijanta iz 19. stoljeća) bi, u toj vizuri, odgovarao srpskomu jeziku.

Isto tako razvikani fonetičar Karadžić piše 1815 - ih srbski, siromašstvo, razstavilo, odteralo, težko, tverdo, pervi, pa bi, u nekoj pojednostavljenoj shemi, tim likovima bio bliži hrvatskomu negoli srpskomu krugu.politike, tj. nastojanja da se pošto-poto dva slična jezika, koja su se oblikovala u posve različitim povijesnim i kulturološkim okružjima, stope u jedan u mješavini srpskohrvatskoj ili hrvatskosrpskoj.

Isto tako razvikani fonetičar Karadžić piše 1815 - ih srbski, siromašstvo, razstavilo, odteralo, težko, tverdo, pervi, pa bi, u nekoj pojednostavljenoj shemi, tim likovima bio bliži hrvatskomu negoli srpskomu krugu.

Istodobno se mnogi potomci ustaških žrtava bune da je srpskomu narodu bilo zabranjeno otvoreno govoriti o ustaškim pokoljima nad srpskim stanovništvom i rušenju pravoslavnih crkava.

Sustav grafema crnogorskoga jezika ima ukupno 32 glasa, dok hrvatski jezik ima 30 grafema i 32 glasa (dva jedinstvena glasa koja posjeduje samo hrvatski jezik su; dvoslog " ie " i glasovno " r "), za razliku od 30 grafema i isto toliko glasova u bošnjačkomu jeziku te u srpskomu jeziku.

Četnički je cilj doista bio Velika Srbija, oni su bili ljuti protivnici suživota sa svima koji su se zamjerili srpskomu narodu, ali njihova je antifašistička orijentacija neupitna.

Možebitni prigovori da se tim hrvatski stavlja u robski položaj prama srpskomu smiješni su jer je to karikaturalni prikaz, argumentum ad Hitlerum, nješto dovedeno do absurda, pa se onda kritizira absurd.

A činjenica je da se uporno, VRLO uporno ustrajava na rješidbama u pravopisu zajedničkima hrvatskomu i srpskomu, BJELODAN je pokazatelj da se radi o kuhinji jugolingvističk oj.

Zatim slijede pitanja kulturne autonomije i identiteta: pravo na upotrebu srpskoga jezika, dvojezičnost, obrazovanje na srpskomu jeziku, zapošljavanje u javnim servisima i upravi, itd.

A ta osoba je vedrila i oblačila u nekima izdavačkim kućama, i ona je stavljao tuk na utuk (kako se to u srpskomu jeziku lijepo kaže).

Ne na srpskomu, na hrvatskomu standardnomu jeziku

To nije prvi slučaj da netko stvara slične apstraktne tekstove koje ne pripadaju ni bošnjačkomu, ni crnogorskomu, ni hrvatskomu, niti srpskomu jeziku.

Slijedeće godine, 1448., nosio je titulu " hercega od svetog Save " jer se priklonio Osmanlijama i srpskomu despotu Đurdu Brankoviću u napadu na bosanskog kralja Stjepana Tomaša. [ 10 ] Time je iskazao svoju potpunu nezavisnost.

Srpskomu jeziku pripadaju nedvojbeno ekavska narječja: smederevsko-vršačko, kosovsko-resavsko i prizrensko-timočko, te neopravdano nazvano šumadijsko-vojvođansko (o tome će još biti govora).

c) Najveći dio područja šumadijskoga narjeéja (...) obuhvaćen je mačvansko-valjevskim govornim tipom, koji se odlikuje velikom bliskošću književnom (srpskomu - dodao M.

Međutim ti elementi slovenskomu, hrvatskomu, srpskomu, slovačkomu i ukrajinskomu, pridružuju talijanski.6 Komu bi palo na pamet da talijanski stavi u istu jezičnu skupinu s hrvatskim ili kojim drugim slavenskim jezikom?

Uzgred se može napomenuti: povijesna je analogija često šepav dokaz, ali valja podsjetiti na to da je srpskomu imperijalizmu, od Garašanina do danas, svojstveno ono što je Nikola Stojanović 1902. nazvao« do istrage naše ili vaše », i što su Stevan Moljević i Draža Mihailović 1941. nazivali« zaokruženjem granica Velike Srbije »i« čišćenjem »tog prostora od nesrpskoga življa.

Propusti u leksikografskim postupcima u tom radu, kojim se razgrađuje hrvatska jezična norma idu dotle da se sustavom odrednica i definicija hrvatski baštinjeni leksik diskvalificira, a s druge se strane pomoću odrednica razgovornoga, ekspresivnoga ili knjiškoga stila uvode riječi koje pripadaju srpskomu standardnomu jeziku [ 4 ].

Time što smo desetljećima u jugoslavenskim školama učeni, da osim hrvatske postoji i nekakva« dubrovačka književnost », posve se jasno otvaralo vrata srpskomu imperijalizmu, koji je i time htio Dubrovnik postupno odcijepiti iz Hrvatske i pretvoriti ga u« srpsku Atenu ».

I zatim pitamo sami sebe zašto hrvatski sliči srpskomu

Razvijanje svestrane znanstvene predodžbe o hrvatskome jezičnome standardu i njegovu odnosu prema drugim novoštokavskim standardima, to jest prema bošnjačkomu, crnogorskomu i srpskomu standardnom jeziku.

Otada se u saveznim službenim dokumentima u Jugoslaviji rabila uglavnom ekavica i leksik svojstven srpskomu književnom jeziku. v.