gledala sam danas sebe i oko sebe. koliko me samo male stvari mogu podsjetiti na ono bitno. motoristi me podsjecaju na to koliko je zivot krhak i malen, moja razmazana sminka mi govori da se konacno moram naspavati i srediti, a zuljevi na stopalima mi vrate uvijek cinjenicu da nisam doma, da jos trazim svoj put kuci. pitam se kakav je osjecaj sjediti na zahodu i obavljati nuzdu otvorenih vrata, osjetiti u sobi dasak sebe, vidjeti namjestaj koji si sam izabrao, mrlju na zidu za koju znas kako je i zasto nastala, te se nasmijesiti. da, imam krov nad glavom. ali nemam dom. nigdje ne pripadam, nisam svoja. nedostaje mi mjesto gdje sam opustena i mirna, gdje ne strepim i ne strahujem od ljudi, poruka, dogadjaja... dokad cu nositi tragove proslosti? do kad ce mi nad glavom visiti trupla mrtvih nada, zelja i snova? vrtim se u krug, ali spiralno. a kad dodjem do centra same sebe... eksplozija. samo me jos znatizelja gura naprijed. povratak bi me samo unistio, jer prozivjeti ponovno sve to... ne bih. doista. idem naprijed, guram samu sebe, cak i kad mi nitko ne drzi ruku na ledjima da bi mi vratio pozornost na sve ono sto je vazno kad posustanem, da bi me opet vratio na put i ne dopustio da klonem, niti da stanem. sama sebe drzim (to moze malo izgledati kao da imam isijas), i idem dalje. u spomen svima poginulima na mom putu...

DVD Virje 05. Rujan 2007. 21:22:52 Iskrena sučut obitelji stradalog kolege, kada če ovo završiti po noči ne spavam samo strepim dal če se ostali izvuč to je jezivo strašno

s druge strane, LJ se jako mijenja doma. počeo je udovoljavati ženi, aktivnije se baviti djetetom, vratio se intenzivnom vježbanju i masu drugih stvari. i sve mi to uredno saopćava. iako mi nije skroz jasno zašto... valjda samo ja još uvijek više strepim nego uživam. uvijek se pitam koliko čega će nas to koštati?

Jahve je štit života moga: pred kime da strepim? (2) Kad navale na me zlotvori da mi tijelo žderu, protivnici moji i dušmani, oni posrću i padaju. (3) Nek ' se vojska protiv mene utabori, srce se moje ne boji; nek ' i rat plane protiv mene, i tada pun sam pouzdanja. " (Ps 27).

Malo strepim zbog veličina i držim da je diskriminirajuće šivati samo do broja 40 ', kaže vjerna H M-ova mušterija koja je u red za narukvicu stala u 6:45 sati.

Ono što jest važno, i oko čega strepim svaki put kad sjedam pred ekran, jest hoću li u svijetu oko sebe prepoznati stvari koje će me natjerati da ih zapišem, snage da to napravim dobro.

Na kraju, nakon toliko potrošenih impulsa da već strepim od HT računa za lipanj, tek mi je večer donijela nešto korisnih informacija.

Ja samo znam da sam čist, kad se ujutro pogledam u ogledalo nemam nikakvih problema, ne strepim od telefonskih poziva.

e, pa pitanje je kako znas da nekom mozes vjerovat? da te nece prvom prilikom iznevjerit? i onda ce opet netko reci, pa to jednostavno znas. nije se jednom dogodilo da me netko u koga sam imala povjerenje iznevjerio, na ovaj ili onaj nacin.. bitno da je izigrao to povjerenje. i tu je prici kraj. ima li smisla dalje nastavit po starome i ponovo ocekivat priliku kad ces dobit po nosu? he.. cisto sumnjam. tad i uz najbolju volju uvijek strepim i ocekujem ne bi li se isto dogodilo. hm.. ma zapravo... ne znam... opet mi se cini da ludim.. nsb... da, da.. poludila.. hm..

Zajedno s njom strepim što će biti u utorak.

Moram priznati da su bili jako uporni, čovječe 15 godina strepim što ću dobiti za Božić umjesto da pošaljem jedno jedino obično pismo i dobijem sve što želim.

i vjerujte ja danas strepim nad svakim buđenjem za mene je opasnost taj zrak mirisnih naranči i bilo je nečeg znam da je bilo malo ljubavnog u toj kratkoj epizodi koja je živjela na vašim usnama

Istina je da unatoč svom uvjerenju i očekivanju, strepim za ishod postupka, imajući u vidu iskustvo s radom Međunarodnog suda za ljudska prava u Strasbourgu, ali i radom hrvatskih sudova.

Moram priznati da me ponekad obuzmu brige da se ponavlja slučaj Lendrić, strepim da će u jednom trenutku nekome od njih dvojice puknuti živci, ali svaki put se iznova obradujem kada pročitam Mišine hvalospjeve na Kišev račun i igračeve izjave da je spreman čekati svoju priliku.

I ja se evo ubrzano izvinjavam cijeloj državi, sad strepim da će mi uručiti cipelu ko i onom pametnjakoviću, stručnjaku za televiziju.

Sad se sav tresem i strepim.

Svaki put strepim pred novom dužom rutom, no nakon nekog vremena se i ona svlada.

" Otkako mi je policija rekla kako me planiraju ubiti naravno da strepim za vlastiti život, ali sam strah zamijenio srdžbom.

Mene ne zanima ni gospodarstvo, ni obrazovanje, ni socijalna politika nego život svoj živim suosjećajno sa tom obitelji i strepim kako će se ta drama završiti.

... mislim da nismo misli istih i da vjerojatno krivo doživjeh riječi tvoje no tako mi iznad žila, a ispod kože struji tvoj početak i kraj kad pitam se čemu i kome i za koga strepim i da li je uopće moguće natjerati me da mi bude do nekoga stalo kad tolika praznina osjećaja preklopila me... jaka sam, nitko mi ništa ne može i dani neuhvatljivi prolaze, guraju vrijeme i osuđuju godine moje... gdje sam i tko sam možda znam bolje nego ikad no to ne znači baš ništa kad sam uvijek na kraju tvoja i ponovo na početku...

Uvijek strepim ako ga Kimi treba prelazit, u svakom slučaju, danas nismo vidjeli kako ga je prešao, ali svi s njim imaju problema.

Mislim, nije da cete u smrti moci zaliti za zivotom... [/QUOTE ] meni osobno uopće nije neš od čeg strepim, zapravo si guštam tren kad ću moć, neputana tijelom, bauljati po predjelima astrala...: D al zaista, ne zezam se. jedino mi dođe žao što ću za sobom ostaviti svoje voljene koji još strepe od smrti...: (al opet, još sam mlada... možda ih tijekom života i naučim nečem, pa me možda budu u stanju i osjetiti, iako me ne budu vidjeli...:)

Strepim od tih njegovih reformi jer bi se moglo dogoditi da mi umjesto konja u bijelom mercedesu dođe princ na bijelom konju, a ja se konja bojim jer sam malena.

Iako se nikada ne bi odrekao tako vrijedne obiteljske imovine koju sam dobio da nad njom strepim i čuvam je za buduća pokoljenja, ipak sam sat, samo iz znatiželje naravno, odnio na procjenu.

Strepim jer ne mogu razumjeti našu današnju neorganiziranost, tako da jedan kamen na cesti Vrgorac Makarska ne možemo maknuti za 6 mjeseci, a japanci su svoje ceste razrušene potresom osposobili za tjedan dana.

I sad već, više nego ikad do sada, strepim od tog papira.

Malo strepim - kako ću se snaći u ovom stranom svijetu, bez jezično potkovanijih suputnika na čije se komunikacijske vještine inače oslanjam?

Kako da mirno spavam kada znam koliko homofoba šeće ulicama i da s razlogom strepim za svoje dijete? pita se nesretna majka.

Svakako ću svima Vama, dragim ljudima javiti ishod od kojih istina stvarno strepim.

Priđem joj stolu i lagano se nagnem prema njenoj smeđoj kosi, čiji od pranja svježi miris sad već osjećam, a ona podiže prekrasne oči i vidim joj nekoliko pjegica na malom nosu i želim ga poljubiti i silno želim to sitno i krhko biće držati u zagrljaju, a pogledi nam se upijaju i priča sa Bornom je počela, ali u tom trenutku to ne znam i još strepim, ali, ah, koliko li je draži u toj strepnji