Ovaj štovatelj Saint Simona, Bakunjina, Tolstoja, Proudhona, Whitmana, Thoreaua, Dickensa, Herberta Reeda, Lewisa Mumforda, Denisa de Rougmonta, Alberta Camusa, Ibsena, Schweitzera, a iznad svih Thomasa Morea i Tommasa Campanelle, piše kako je možda zbog svog anarhističkog obrazovanja uvijek bio neka vrsta usamljenog borca, i kako se rukovodio Camusovom mišlju da se čovjek ne može staviti na stranu onih koji stvaraju povijest, već prije u službu onih koji zbog nje trpe. Pisac treba biti nepotkupljivi svjedok svoga vremena, s hrabrošću da kaže istinu, i da ustane protiv zvaničnika koji, zaslijepljeni svojim interesima, gube iz vida svetost ljudske ličnosti.