ja sljedeci tjedan idem na razgovor, da bog da me prime, da ne trunem vise doma...

Evo ja nastavljam pisati bez obzira na godišnji odmor, imam dovoljno vremena dok trunem u slobodnom vremenu pa me ovo zabavlja.

Ovo je noć kada svi rade nešto, kada svi bježe od nečega, noć kao i svaka do sada a ja i dalje trunem u stolici čuvajući neke hladne strojeve.

Glavno da si me ostavila samog da trunem u Londonu dok si ti jet-setirala po Brazilu " " Ko ti je kriv sta nisi i ti doso. " " Jel mozemo mi zauvijek zivjet zajedno? " " Mozemo, kerusino " " OK, kravo... znas da nam je dobro. " " Aha "

I samo sam uvijek tražio da igram, bilo gdje, na posudbi, da ne trunem na klupi.

Samo da ne trunem tu s tobom, da se ne pretvorim u bezobličnu kašu.

znači, ti si na moru??? blago tebi. ja trunem u zagrebu.

3. Ne želim da me se stavi u Ustav, a istovremeno se pušta da trunem u haškim i hrvatskosrpskim kazamatima.

i ja se budem naplakala pored vas, čitam vas al nekada nemam snage odgovoriti i pisati, a sada se tako loše osječam, pa imam potrebu pisati, kao da mi pola tjela oduzeto... neželim da itko vidi moje suze, da itko vidi da patim i da nemam snage više, kao da trunem polako iznutra a izvana još uvijek čvrsta stijena, nemogu sve sama, previše mi je svega... muž i njegovo stalno ponašanje, prijevara, dijete, kuća i sve što ide uz nju na brigu, operacija, svekrva da ne pričam kakva je ajme sve sam uložila u taj život atako se vrati, pa zar uvijek mora biti tako?

Svakim danom sve više žalim, što 91 nisam zapalio u Argentinu, nego trunem ovdje sa zaostalim ljudima.

... probudim se na čudnom mjestu, bez značenja, ispunjenom dahom smrti... zatvorena sam tu... tu između hladnih i oštrih zidova nagriženih zubom vremena... pokušavam izaći, ali ne mogu se pomaknuti... osluškujem... čujem vrisak tišine... vrisak koji je na granici bola... aaaaaaaaaaaaahhh... ne mogu, ne mogu, ne mogu, jednostavno ne mogu... želim se istrgnuti iz ove more, želim... svi su me napustili, ostavili da trunem u ovom grobu... crvi me grizu, bešćutno čupaju moje meso... svuda su po meni, svuda... a ja, ja želim zaspati, umrijeti... ponovno...

Ukratko, nisam bio svjestan kako mi brak nevalja dok nisam imao s čime usporediti, u smislu da postoji osoba potpuno drugačija od ove s kojom u braku trunem i gubim snagu i volju.

Učini da otpočnem negdje daleko, bez uspomena od kojih trunem, bez misli o nemogućem. Èuvaj B u novom životu, a njezine malene zakrili da žive bolje nego dosad.

Pola stoljeća već tu trunem, zaboravili su na mene, nisu me nikad unaprijedili u neku bolju župu.

Gledao sam kako lagano trunem, kako starim, sjedio pred ogledalom kao stara kurva i brojao bore na licu, brojao dlake kose koje su svaki dan ostajale u češlju; družio se s glupanima i gledao ih kako napreduju, a uz sve to, još i osjećao kako bi mi svako od njih zabio nož u leđa, a nisam mogao skontati zašto?

Veli bio sam u poporavnom domu pet godina za nešto što nisam učinio (gledam ga malo ispod oka)... kad sam izašao, pitao sam majku dal ' je policija ikad pronašla krivca za taj ukradeni nakit... ona veli ma komšinica je pronašla svoj nakit, uopće nije ni bio ukraden... a ti nisi reagirala nego si ostavila da trunem u popravilištu... odonda, veli, nema ni majke a oca ionako nije ni imao, pijanac, probisvijet... s 19 godina sam na svijetu, otišao u rat... tamo upoznao mladog svećenika, sadašnjeg najboljeg prijatelja koji mu je pomogao... veli, okrenuo sam se bogu, ne zanima me što i kako ti o tome misliš, ja sam jako religiozan, čak sam i teologiju studirao, duga priča... ic okej, odgovaram... zanimljiv si tip, poseban... imaš ogromnu snagu... ti ćeš moći sve što budeš htio, bog je uz tebe, nema da brineš... ti si jednostavno u rezonanci s kozmosom... imaš dobru vibru... on se smije... veli na odlasku - e sad ću biti neviđeno bezobrazan i poljubit ću te....

kmek ti, ideš kud navecer van? ja u zg trunem...: zubo:

Volio bi da mi to neko objasni, jer ja sam ko branitelj dosad ostvario samo sljedeća prava: - pravo da obolim od PTSP-a i provodim tolike besane noći, što je priznat ćete, ogromna privilegija jer mogu nesmetano satima pričat sam sa sobom i sa svim zidovima u mom stanu, a da mi se niko ne smije. - pravo da danas ko samohrani otac dvoje djece živim od 1800 kuna mirovine u stanu iz kojega bi me mogli uskoro deložirat, što je jedna od najvećih privilegija koju sam si priskrbio kao branitelj. - pravo na nerad, jer me nitko zahvaljujući ostvarenom pravu iz prve stavke ne želi zaposlit. - pravo da preko četiri i po godine najljepšeg dijela moga života trunem po rovovima, brdima, čukama, ravnicama, goletima, planinama, kršu Lijepe naše i susjedne nam BiH, što je također privilegija jer mi danas ponekad treba i po pola ure da se dignem iz kreveta zbog kostobolje, pa se ne moram nikome pravdat zbog izležavanja. - pravo da braneći se ubijam druge ljude, u to vrijeme nekažnjeno, a da bi me neki danas možda smatrali ratnim zločincem, što baš i nije neka privilegija, jer mi se ne štrajka glađu po hrvatskim pritvorima. - pravo da jedanaest godina provedem u HV, jer me poslije rata nitko drugi nije htio, baš ko što nitko ne želi oženit kurvu nakon jedanaest godina radnog staža. - pravo da poginem ili ostanem doživotni invalid u kolicima.

Sad je doslo do tocke kad sam shvatila da emocionalno trunem, fali mi njegov osjecaj zasticenosti i ljubavi

I tako trunem i čekam najavljeno zatopljenje.

Pola ženskog leša: Osjećam kako trunem

Sljedećih mjesec dana trunem u Zg-u, mogla sam zaradit 6000 kn al lijenoj meni se ne šljaka 10 h dnevno na Žitnjaku (iako je satnica previsoka: D), spremam se ponovit riječi iz latinskog, jednadžbe iz kemije (mislim, sam trebam tu hrabrost da otvorim ta sranja), čitam non stop, zajebavam se s onima koji isto trule tu (Dunjči, napokon se vidjeli... mislila sam da ću s vas dvije i mojim dotičnim na šok terapiju poslije), provlačim kroz Melin, iz Melina 2 puta tjedno (to mi je najveći mogući broj samo da bi udovoljila nekim ljudima... od 1.9. više ni prismrdit onom mjestu, kak bi crna lepota rekla " kvazi dece alternativaca ") samo zato što je Zvuk na godišnjem... moram se počet valjat po drugim bircevima, dosta mi je ovog (vrti se oni stihovi u glavi " Ne, to nisam ja ")... Ja sam već odrasla, imam 16, svi kažu " preozbiljna za svoje god ", prijateljica koja pati jer njena prijateljica misli da je trudna a prijateljica br. 1 (tj. ja: D) je fino davala savjete a prijateljica (br. 2) je oblakasta i neće da sluša (glava me boli od ovog: D), brinem se za druge (htjedoh samo reć: D) i učim na njihovim greškama (što je ono najbolje od svega, " ne uči na vlastitim "), prvi put uživam u nekim stvarima i prvi put mi je mučno od nekih stvari... i da, nisam lijepa (al mi na očima zavide: D), to što sam prošla s pet u Lucijanki NE ZNAČI da sam pametna (zašto me ljudi tak čudno gledaju?), dosađujem se u životu i šizim 70 posto vremena... i da, filozof sam, i hoću na arhitekturu iako sam ziher da neću upast, i visim nad knjigama koje su zapravo sranje i koje me " pokušavaju naučiti " nečemu novome a ja to bolesno slijedim i radim greške (jedna od većih se desila danas)... al jbga, to je život, to sam ja bez trunke samopouzdanja i niko me u ništa ne može uvjerit jer imam malo prisustvo one najgore mane-tvrdoglavosti... samo je bitno da sam ovdje (zamišljam život u ritmu muzike za ples: D), da ima ljudi koji me prihvaćaju, cijene i vole i to je sve (malo) što meni treba..

jooooj kak sam se jučer fino zaigrao: D ruku na srce, možda je primjerenija riječ zavarao - ali hu kerz bilo je gud: D danas su me zvali iz neke firmice nekaj.. možda promjenim posel.. ne znam kolko je pametno odjebat sigurnu plaću, i dobru, zbog ideala - al jebemu mater trunem već godinama.. nemrem ja to više.. kokoške su počele djelovat na mene - titra mi oko ma serem sad za oko, al rebalo bi pun kurac truda da atmosfera bude okej, a onda još ostaje činjenica da ne radim niš humano, općekorisno, svrsishodno i slične pizdarije, nego radim za to da bi gazda imao banderice na stazici koja od njegove prejebene vikendice vodi ka rijeci e da, još nekaj - ovo otkazivanje koncerata mi ide na živce.. u pizdu materinu.. navodno je prodano samo 5 tisuća karata za Metallicu.. hau fakt ap ar we?

Trunem doma... I to već drugi vikend za redom... Kao trebala bi učiti, zbog toga sam i ostala doma no činjenice baš nejdu u glavu... Moram dati još 6 ispita da prođem godinu, a to baš nije malo... Trudit ću se, možda mi uspije... Zapravo, pokušat ću razmišljati pozitivno pa kažem da ću sigurno uspjeti... Znate onu: ' Možeš ako misliš da možeš '.

Pun mi je kurac ovakvog življenja u kojem po prvi put u svojem blagotelećem životu osjećam neto što može rasti, što treba njegovati i čemu se treba veseliti, a ja poput ukiseljene čarape pušem na suncu i trunem i venem i smrdim i malo zaplačem, kada me se iscijedi za još jedan osmijeh.

" Trenutačno sam neraspoređen već duže od šest mjeseci tijekom kojih besposleno čekam kod kuće i profesionalno trunem ", žalio se pismeno Bogunović pozivajući odgovorne u MORH-u opetovano da s njime postignu sporazumni prekid službe.

Nešto u čijem zagrljaju ne trunem, čiji mi dodir ne smeta, a šapat ne iritira

I dok ovdje trunem u iščekivanju vlastite propasti, pahulje nemarno lepršaju.

Sad idem lupat glavom u zid, jer fakat je za to vrijeme, možda zaspem, svi se zabavljaju negdje vani, a ja doma trunem...

Premlad sam da si dopustim da trunem na klupi dok mogu negdje drugdje igrati i razvijati se.