O Jeleni se malo i zna, osim činjenice da je bila ugarska princeza, kći Bele I. i sestra ugarskih kraljeva Geze i Ladislava, te supruga hrvatskoga kralja Dmitra Zvonimira.

Autor članka Narodnih novina još nije mogao znati da je jezik ugarskih sabora prije mohačke bitke, dakle prije dolaska dinastije Habsburgovaca na ugarsko-hrvatsko prijestolje ⠀ bio mađarski i samo su usvojene zakone prevodili na latinski.

Nakon bizantske vlasti, točnije u periodu od 11. stoljeća u Splitu se izmjenjuju razni vladari, od normanskih do ugarskih.

Nikola III (1488. - 1534.) je od kralja Ferdinanda I dobio pravo kovanja srebrnih ugarskih filira19. U vrijeme Ferdinanda I, Nikola Zrinski kovao je denare, groše i talire u svojoj kovnici u Gvozdanskom.

Poslije novca što ga je kovao Nikola Zrinski u Gvozdanskom srebrnih denara u doba Ludovika II, te denara, groša i talira, u doba Ferdinanda I, u sjevernoj Hrvatskoj nije bilo domaćeg novca već je kolao novac zajedničkih hrvatsko-ugarskih kraljeva a kasnije novac austrijskih careva.

Drniški pršut svoju je popularnost stekao već u doba austro-ugarskih vladara, a u njegovu neodoljivu okusu i mirisu uživalo se i prilikom krunidbe kraljice Elizabete II, o čemu svjedoči i zahvala britanskog dvora gradonačelniku Drniša Anti Đželaliji, te gospodinu Eraku i gospodinu Bačiću.

Kako je bila riječ o nastojanju okupljanja južnoslavenskih naroda oko istoga programa, dio hrvatskoga plemstva, radi očuvanja svojih interesa, ali i odbijajući ilirsku (i kasnije južnoslavensku) ideju, u prvoj polovici 1841. povlači se iz Ilirske čitaonice i osniva Kasino sa zadaćom okupljanja u jednom udruženju i pomoći u širenju mađarskog jezika i drugih ugarskih obilježja.

Recepcija te temeljite studije bila je vrlo povoljna u hrvatskoj javnosti jer je jasno pokazivala hegemonijalno ponašanje vladajućih ugarskih političara i ravnodušnost bečkog dvora prema Hrvatima. ÂťKnjiga elegantna kao misao RenesanseÂŤ zapisao je knez Lujo Vojnović o tom djelu, napose ciljajući na njezinu stručnu vrijednost u pogledu donošenja mnogih novih dokumenata.

Od davnih rimskih vladara preko bizantske i mletačke vlasti te ugarskih i hrvatskih kraljeva Rab je često mijenjao vladare, ali grad nikada nije pretrpio većih razaranja.

Prešućivanost mnogih aspekata Prvoga svjetskoga rata stoga je s razlogom polazište opširnoga uredničkoga prologa gospođe Borošak Marijanović (str. 11 35), u kojem se čitatelja upoznaje s temeljnim skupinama muzejske građe, poviješću njezina prikupljanja (prvi predmeti darovani su tadašnjem Arheološko-historičkom odjelu Hrvatskoga narodnoga muzeja 1919., nakon raspuštanja bivših austro-ugarskih pukovnija) te šestorim cjelinama spomenute izložbe Dadoh zlato za željezo na kojoj je bilo predstavljeno 650 originalnih predmeta te još 120 projiciranih fotografija i 30 fotopovećanja s više dokumentarnih filmova, interaktivnih karata i drugih multimedijalnih pomagala.

Nastavak je pak posvećen ustroju austro-ugarskih oružanih snaga, osobito postrojbama i višim zapovjednicima s hrvatsko-slavonskoga i dalmatinskoga područja, kao i okvirnom ocrtu njihova ratnoga puta, a završetak problematici ljudskih gubitaka.

U tom su smislu bile moguće zamisli o zadovoljavanju hrvatskih interesa isključivo u sklopu jednog autonomnog tijela unutar Habsburške Monarhije, ustupanje Rijeke ugarskoj državnoj upravi kao protuusluge za odricanje ugarskih prava na Hrvatsku i jamčenje pravne zaštite srpskoj etničkoj zajednici.

Ti reprezentativni primjerci novca Dubrovačke Republike kovani su po primjeru klasičnih austrijskih i ugarskih talira; Na licu vižlina je poprsje dubrovačkog kneza okrenuto nalijevo i natpis RECTOR REIP (UBLICAE) RHACVSIN (ae) - knez dubrovačke republike.

Nekadašnja Strojarnica Ugarskih državnih željeznica (MÁV), a današnja Tvornica željezničkih vozila Gredelj, valorizirana je kao industrijski i kulturološki vrijedno naslijeđe Republike Hrvatske i upisana u Registar kulturnih dobara, piše Bunijevac.

Vodarići su tvrdili da su nekada imali plemićku titulu, još u doba austro ugarskih kraljeva.

Priča o riječkom orlu počinje u vrijeme za vrijeme političkog spora između ugarskih i gradskih vlasti o tome čija bi se zastava trebala vijoriti na gradskoj uri, mađarska ili riječka.

Jedan od prvih tadašnjih pravnika ugarskih nazvao ga je interpres juris hungarici, a kad se u saboru raspravljalo pitanje urbarsko, te je on - po ocu već sklon liberalnijim nazorima - ustao za poboljšanje stanja kmetskoga i odlično radio oko redakcije onih članaka iz tridesetih godina, tada mu je neki nepozvani pjesnik prikazao dugo odu u kojoj ga zove " Lumen duarum patriarum, Illyriae filius, adoptivus Pannoniae ".

Sa 70 članaka Nagodba je bila temeljni zakon hrvatsko-ugarskih odnosa sve do 1918. Njome su dogovoreni: zajedničko zastupstvo, zajednički poslovi i zajednička vlada za sve poslove osim unutarnjih te pravosuđa, bogoštovlja i nastave, koji su pripadali djelokrugu autonomije Zemaljske vlade za Hrvatsku i Slavoniju (banska Hrvatska).

Prema buli Cupientes od 14. svibnja 1447. izdanoj prigodom diobe ugarskih opservanata od bosanske vikarije, granica između bosanske vikarije i nove ugarske vikarije imala je biti rijeka Drava i samo bosanska vikarija s područjem od Drave do Jadrana imala je uživati povlastice koje su pape podijelili bosanskoj vikariji.

Međutim su opservanti nove ugarske vikarije uz jaku podršku ugarskih velikaša i plemića od istog pape ishodili bulu Ineffabilis od 10. veljače 1448. prema kojoj granica između jedne i dru ge vikarije ima biti rijeka Sava i nova ugarska vikarija s područjem od Save do Tatarskoga mora uživat će sve povlastice koje uživa bosanska vikarija (Franj.

To se zbiva zbog neorganiziranosti i nesnalažljivosti misionara, nedostupnosti i geografske izoliranosti te sukobljenih interesa Hrvatske, kasnije hrvatsko-ugarskih kraljeva i Bizanta, zapadne katoličke i istočne bizantske crkve.

U izložbenom salonu Galerije trenutno su postavljeni tlocrtni prikazi kavalira i ostalih dijelova tvrđave uključujući i planove obnove, kao i maketa tvrđave koja, sadržavajući u svom sastavu pojedinačne objekte i figure austro-ugarskih vojnika, dočarava vojnički život na granici Austro-ugarskog carstva u 18. i početkom 19. stoljeća.

To vremensko razdoblje (12. - 15. st.) karakteriziraju česte promjene suvereniteta nad gradom - od hrvatsko - ugarskih vladara i domaćih knezova preko Bizanta i srednjevjekovne bosanske države, do Venecije u više navrata.

Tijekom deset godina rada u Rimu znatno se povećao broj hodočasnika iz hrvatskih i ugarskih zemalja, što primjećuje i hrvatski pisac i jezikoslovac, isusovac Bartol Kašić, koji u svojem pismu vrhovnom poglavaru isusovačkoga reda Klaudiju Acquavivi piše: Drugi dolaze s one strane Dunava iz biskupije Čanad, kojoj je biskup Monsignor Faust Vrančić.

Obzirom da je ova vrsta bila česta u oblikovanju okućnica i vrtova starih Austro-ugarskih vila, a da cijeli trg, tržnica i okolne zgrade datiraju iz tog razdoblja, neupitan je odabir vrste i s povijesno-arhitektonskog stajališta.

Tzv. hrv. sudstvu je dovoljno da Degert kaže kako će pretiti ta suđenja i kako očekuje " pravednu " presudu, a kukavice i izdajice se odmah useru u gaće i još više zategnu omče oko vrata nedužnih hrvatskih muževa i žena. Mentalitet austro-ugarskih konjušara i slugu još živi u sudnicama i dvorima agramerske palanke.

Tijekom Prvoga svjetskog rata među nekolicinom austro-ugarskih vojskovođa napose su se istakla dvojica legendarnih nadvojvoda Eugen (1863. - 1954.) i maršal Svetozar pl. Boroević od Bojne (1856. - 1920.).

Prava iz Bečkog mira bit će temelj svim zahtjevima ugarskih velikaša u njihovim sukobima s Habsburzima tijekom XVII. stoljeća.

Ferdinad je odvratio da vojsku sada ne može poslati, jer mu treba za rat protiv ugarskih odmetnika, a da ni zahtjevu za sjedinjenjem Hrvatske i Austrije ne mož e zasada udovoljiti, ali da je zato naredio Nikoli Jurišiću da se pobrine za obranu Bihaća, nakon pada Knina ključa i glavnog grada Hrvatske.

Naredba od 20. prosinca 1899. jasnije utvrđuje redoslijed hrvatskog i dalmatinskog, određujući da se riječi lijevo i desno u naredbi iz 1876. valja shvatiti heraldički, tako da s položaja onoga koji gleda grb, hrvatski grb stoji desno, a dalmatinski lijevo. 21. studenog 1914. ban Trojednoga kraljevstva Ivan Skerlecz ponovno donosi odluku kojom potvrđuje da se službeno u tome kraljevstvu može koristiti isključivo grb s Krunom sv. Stjepana, što dokazuje da ova kruna zbog nastojanja ugarskih vlasti oko mađarizacije nije bila sasvim prihvaćena, pa je rabljena inačica s drugačijim krunama, a ponekad i bez kruna, kao što je slučaj na krovu crkve sv. Marka na Gornjem gradu u Zagrebu.