Savjest je, kako uči II. vatikanski sabor " najskrovitija jezgra i svetište čovjekovo, gdje je on sam s Bogom, čiji glas odzvanja u njegovoj nutrini ".

Crkveni Zakonik iz 1983. vidi sakramente prije svega kao »akcije Krista i Crkve« što naglašava eklezijalnu narav sakramenata, točno onako kako ju je predložio Drugi vatikanski sabor.

Providentissimus Deus iz 1893. do danas); ne samo zbog liturgijske obnove koju je donio II. vatikanski sabor koji je otvorio i obilno proširio u novom Lekcionaru blaga Svetoga pisma, prije gotovo nepoznatog većini katoličkih vjernika; ne samo zbog prakticiranja i širenja među vjernicima lectio divine ili biblijskih tečajeva; već i zbog kvalitete egzegetskih studija i aktualizacije čijom se pomoći proširilo u raznim mjesnim stvarnostima.

I. vatikanski sabor je riječima jednog prijašnjeg crkvenog sabora iz Firence objasnio da svi kršćani trebaju vjerovati da sveta Apostolska Stolica i rimski biskup imaju primat nad cijelim svijetom i da ie upravo ovaj rimski biskup nasljednik svetoga apostola Petra, da je on istinski zastupnik Kristov, glava cijele Crkve i otac i učitelj sviju kršćana, da je njemu u svetom Petru Isus prenio punu vlast, da vodi, upravlja i brine za cijelu Crkvu.

Vatikanski sabor - Deklaracija ' ' Dignitatis humanae ' ')

Drugi vatikanski sabor kaže: Doista, liturgija kojom se osobito u božanskoj žrtvi Euharistije vrši djelo našeg otkupljenja, u najvećoj mjeri pridonosi da vjernici životom izraze i drugima očituju otajstvo Kristovo i narav prave Crkve. (SC 2).

No, i narodi na zemlji pozvani su uspostaviti među sobom odnose solidarnosti i suradnje, kakvi doliče članovima jedinstvene obitelji čovječanstva: " Svi su naime narodi - zaključio je Drugi vatikanski sabor - jedna zajednica; imaju isti iskon, jer je Bog sav ljudski rod nastanio po svoj površini zemaljskoj (usp.

Stoga svaki odgovor na naše pitanje mora odgovarati konkretnoj povijesti Crkve.« Da bi objasnio i obranio svoju tezu, Kasper ukratko skicira povijest Crkve od njenih biblijskih početaka i pokazuje kako je u prvom tisućljeću postojala ravnoteža u odnosu između opće i partikularne Crkve i kako je II. vatikanski sabor ponovno uspostavio ravnotežu koja se izgubila tijekom drugoga tisućljeća.

Zato II. vatikanski sabor naglašava da tumač mora »istraživati smisao što ga je hagiograf kanio izraziti i izrazio u određenim okolnostima prema prilikama svoga vremena i svoje kulture, pomoću književnih vrsta koje su se upotrebljavale u ono vrijeme« (DV 12).

To je poruka sv. Klare svima nama koji smo također " biljčice ", koji smo sjeme te biljčice na krštenju, svetom redu, redovničkim zavjetima i sada se pitamo kako ta biljčica raste u nama, kako će donijeti plod ", istaknuo je biskup te naglasio važnost tog pitanja u govoru nove evangelizacije i na pragu Godine vjere, a na tom tragu je i II. vatikanski sabor koji poziva povratak na izvore, na ono što je bitno.

Podsjetio bih također da je Drugi vatikanski sabor odredio da se biskupi sa 75 godina trebaju povući iz aktivne službe.

Iako je meditacija kao sredstvo liječenja za modernog čovjeka i te kako učinkovita, autor naglašava " jednom i zauvijek " da nije dovoljna samo meditacija nego i rast u vrlini: "... ako čovjek trajno ne nastoji živjeti tako da izbjegava grijeh i ovladava svojim nesrečenim nagonima, nikakva metoda meditacije neče ga unaprijediti. " Zanimljivo je da autor demistificira strah, osobito od " istoka " koji je u Crkvi i te kako prisutan: " Ta valjda se nečemo kolebati da naučimo od drugih religija ono što tamo možemo naučiti. " Ukazuje na Drugi vatikanski sabor koji se jasno izrazio u prilog integriranja nekrščanskih metoda meditacije u krščansku duhovnost (Dekret o misijskoj djelatnosti Crkve, br. 18).

Zatim je došao Drugi vatikanski sabor (1962. - 1965.) koji je donio nove liturgijske odredbe te ih je trebalo primijeniti u praksi.

Vatikanski sabor priznao ekumenizam kao pokret, stoga su svi članovi Crkve obvezni moliti za vidljivo jedinstvo kršćana.

Ne može se shvatiti Drugi vatikanski sabor bez utjecaja koji je odigrao taj mali tekst i koji je pozvao sve ostale dokumente da uspostave dijalog.

Sve bi nas ovo moglo dovesti do kritična stava prema Crkvi, a možda čak i nepouzdanja, ali bismo tada izgubili iz vida temeljnu činjenicu štoje naglašava Drugi vatikanski sabor, stavljajući je na razmatranje nama, kao kršćanima, a tiče se izvorne naravi Crkve.

Podsjetio je zatim da je točno prije 42 godine, dana 11. listopada 1962., započeo radom Drugi vatikanski sabor na kojem je kao koncilski otac sudjelovao mons. Oblak kojega je posebno pozdravio.

Drugi vatikanski sabor daje biskupima mogućnost da obnove instituciju TRAJNOG ĐAKONATA.

U apostolskom pismu " Tertio millennio adveniente " Ivan Pavao II. gleda Drugi vatikanski sabor kao " providonosni događaj ", usredotočen na otajstvo Krista i njegove Crkve i ujedno otvoren svijetu (18).

Drugi Vatikanski sabor je u svojoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu izjavio: »Krist je cilj ljudske povijesti, točka u kojoj se usredotočuju sva nastojanja povijesti i kulture, središte čovječanstva, radost svih srdaca i ispunjenje njihove čežnje...

Drugi vatikanski sabor bio je za čitavu Crkvu izvor nade i radosti.

Drugi vatikanski sabor to je suvremenom čovjeku pojasnio riječima: Svi su pozvani na svetost (LG, 40).

" Drugi vatikanski sabor potaknuo je buđenje laika, pa su i duhovne zajednice nastale kao laički pokreti koje svoje zajedništvo temelje na življenju krštenja.

Drugi vatikanski sabor i dekret »Unitatis redintegratio« bili su »novi korak, jedna nova stranica u odnosima prema drugim kršćanima.

To potvrđuje i II. vatikanski sabor u svojoj pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes kad kaže da ' tko god slijedi Krista, savršenog čovjeka, i sam postaje više čovjekom '.

Drugi vatikanski Sabor kaže:« Nije čudo da je kod svetih otaca nastao običaj po kojemu su Bogorodicu nazivali Svu Svetom i Slobodnom od svake grješne ljage, oblikovanu od Duha Svetoga i učinjenu novim stvorenjem.

Tako nam sveti Jeronim govori: Ne poznaje Krista tko ne pozna Pisma. Zbog toga Drugi vatikanski sabor kaže kako je Crkva uvijek častila božanska Pisma slično kao i samo Gospodinovo Tijelo, budući da - osobito u svetoj liturgiji - ne prestaje uzimati i pružati vjernicima kruh života tako sa stola riječi Božje kako sa stola Tijela Kristova (usp.

Harrison, nav. dj. 6 Isto. 7 Isto. 8 Isto. 9 Isto. 10 Summa Theologica I, 2, 1 - 3 11 Prvi Vatikanski Sabor, Dogmatska konstitucija Dei Filius o katoličkoj vjeri, poglavlje 1, kanoni 1 - 5. Preuzeto iz: H.

Drugi vatikanski sabor u svojim konstitucijama (" Konstitucija o svetoj liturgiji " i " Dogmatska konstitucija o Crkvi ") govori o Euharistiji kao o središnjem sakramentu Crkve, iz kojeg svi ostali izviru i crpe svoju djelotvornost i snagu.

Drugi vatikanski sabor je, posebice svojim dekretom o ekumenizmu Unitatis redintegratio (1964), Katoličku Crkvu nepovratno postavio, ponajprije u teološkom smislu, na put ekumenskih nastojanja oko ponovne uspostave jedinstva među kršćanima iz čega su potom izvedena pravila konkretnoga ponašanja.