ja? ja... od kud da krenem? pa dakle... od sad... doma sam.trenutno.ovo ljeto sam bila predodredila za šljakicu na moru i podebljavanje svog novčanika. skoro pa totalni fejl promjenila sam četiri birca i tri grada.radila sam u crikvi, skoro pa selcu i u dva birca u novom vinodolskom.jedino šta je dobro proizašlo iz svega toga je nešto super frendova, kupanje na moru, MORE, to šta sam napokon shvatila da hrpu stvari mogu i solo, osamostalila sam se i sazrijela u glavi. na kraju je moja turneja završila visokom temperaturom, jakim bolovima u plučicama i boravku na infektivnom odjelu.izvukli su iz mene litru krvi, pa se malo čudili zašto mi se vrti.četrdeset i sedam puta mi uzeli bris grla gurajuči mi onaj šugavi štapić za čistit uho skroz do pete.onda su se čudili zašto mi se povrača.gurali su mi reflektor kojeg se ni jedan prosječni koncert rolling stonesa ne bi posramio drito u facu svakih pet minuta kroz sat vremena.naravno, jaka glavobolja je i dalje bila neindentificirana... onda su odlučili da je najbolje strpat me u bolnicu na odjel. ondak sam si počorkila na odjelu, naravno još dva put su mi izvadili krv, da ne bi bilo viška, pa mi spucali braunili i šesnaest boca infuzije kako bi prividno nadoknadili svu onu krv koju su mi oduzeli i iskoristili ju za istrživanje superkulštrumpfastičnih ljudi kao što sam ja... pih... oni misle da ja to ne znam.da... navečer mi je došla nadrkana teta doktorica i rekla da budući da oni pojma nemaju šta je meni moram ostat do sutra.ja sam reko da neću.pa je rekla da moram, pa sam rekla da neću.i onda sam neš potpisala i otišla doma. i trenutno sam at obed viliđ, tooloomarim, izlazim, đabalebarim, super mi je, umirem od vručine, vucaram se okolo s frendovima, družim se s ljudima za koje nikad ne bi rekla da budem i zujim kroz jedno genijalno ljeto... jedna osoba mi strašno jako fali i jedva čekam da ju vidim... malo pauziram s capoeirom jer sam totalno švorc... fali mi ekipa, najbolja na svijetu. capoeira camarada hmmm... jebe me inspiracija... previše je toga za reč... sičuejšn s glavom je nešto bolja.što je stvarno super leđa su sve sprejebanija, al stvarno se više nemam snage opterecivat oko toga... stalno nešto novo... sad ovo, sad ono... laganini kužim da je najbolje ne razmišljat o tome uopće.jednostavno sve to treba stavit u neki 53629 plan i živjet.jednostavnije je, a ja sam sretna. prekvalificirala sam se.u nešto vezano uz klince.čak nisam ni zicer kak se službeno zove.nešto kao dadilja.uglavnom, to je ono šta mi je trebalo da mogu radit ono što želim radit... jupi jej nadam se da će bit sve po planu... tetovirala sam se opet... i opet... i opet... uglavnom, sad imam pet tetovaža... trenutno... ok, ako se tetoviraš jednom jako je mala šansa da ćeš ostat na toj jednoj... stvarno mala.volim svoje tetovaže...

Jer kada se recimo vrijeme mijenja, umorna sam, a ne mogu spavati, samo se vucaram po kući.

Imam i jedan rokovnik koji zovem svoja knjiga i vucaram ga sobom po bijelom svijetu...

evo, nedavno sam ja kupio to cudo od 17 " i nije da se bavim glazbom, videom, cad-om i slicnim stvarima bavim se telekomunikacijama i mrezama.. znaci prvenstveno cu ga koristiti za spajanje na svakojaku opremu.. e sad, mozete reci da sam idiot i da to mogu raditi sa bilo kojim laptopom od 2 k kuna, to stoji.. ali i ja sam bio jedan od onih koji je mislio da su macovi cisto izdrkavanje, naravno, gledno po cijeni, dok se jednom nisam osobno imao prilike uvjeriti kako ti njihovi laptopi rade, pogotovo sto se tice brzine i stabilnosti. skroz mi je nevjerojatno da se neki drugi laptop iste ili mrvicu bolje konfiguracije vuce sporije nego appleovi. tako da onaj tko to nije probao, ne bi trebao to ni komentirati. druga stvar sto se tice velicine, je veliko je.. ali ja dosta putujem i vucaram se po aerodromima i nije mi ga problem nositi sa sobom jer znam da kada cu na njemu raditi da necu biti isfrustriran sporoscu i nestabilnoscu windowsa.. a to je nesto sto se ne moze kupiti novcem.. a za sve ostalo, tu je mastercard...

Vucaram se do doma palim komp i tražim neke informacije oko organizacije putovanja na utakmicu četvrt finala (kasnije se ispostavilo protiv nesretnih Turaka).

Ko sepava mackurina vucaram se po kuci.

većinu vremena nemam pojma što radim pa mi dani prolaze bez ikakvog reda i smisla. vucaram se po kafićima, tonem u mekane fotelje i vodim razgovore koje ne vode nikamo, ali su nekako ugodni sami po sebi.

- da taj ugovor ima elemente ovršne isprave, tj. ako mi ne plaćaju a recimo morali bi kako je gore navedeno, da to jednostavno odnesem javnom bilježniku a ne vucaram se po sudu

Umjesto da se sat i 15 min vucaram po gužvi, ja sam krenula pola sata kasnije, i kasnila niti deset minuta na posao.

BTW meni su rekli neki uvazeni profesori da sto se ja vucaram po svijetu i suradujem tamo s nekim strancima kada imam ' eminentne ' znanstvenike u hr.

KAJA - Sad se vucaram po kući...

Pa je po bolnicama se vucaram godinama, ležim u bolesničkom krevetu - bolestan sam i gotovo

A i taj kofer koji stalno vucaram za sobom mi ni najmanje ne nedostaje, a da vam ne pričam o tome da u putovnici više nemam mjesta za štambilje i vize.

Mene su potjerali raditi s 18 - nije došlo u obzir da mi plaćaju faks i da se vucaram doma i okolo i glumim nešto, a bila su drukčija vremena - dječica nisu imala skupe mobitele od vrtića, nego smo odvajali za ploče i izlaske od usta tj. gableca.

Tako se već tri godine vucaram po Zavodu za zapošljavanje s tim kraćim prekidima.

Vucaram svetom dva prazna oka zurim u lica prolaznika..

Proteklih 30 godina koliko se vucaram po automobilistčkim natjecanjima u zemlji i inozemstvu vidio sam svašta.

I ne ne studiram na filozofskom, i ne, ne vucaram se po kavama, jer ne rasipam novac svojih roditelja.

A ovaj navalio ko da se dijele krafne..: rofl: Podsjetio me na neke od mojih bivših.. ja sirotinja isto uvijek vucaram neke liliputance.. a šta ću kad su svi niži od mene.. udat se u NBA, eto što..: E

" Au pičku materinu ne opet " to se zove buđenje, ne zvoni mi aps nikakav alarm.. budim se svojevoljno, iako mi se spava za popizdit.. eventualno mi frendica ujutro posalje poruku ako imam Dakicevu crnu zbirku zadataka iz matematike... naravno odgovaram sa " ostavljam ti griznju savjesti jer si me " probudila " i jer mi nisi trebala ti ostavit poruku " tonom i privodim kraju dramu kratkim odgovorom " ne ".. poslje se oko sat i pol do cca 10 i pol 11 vucaram po kuci jer jos neznam sto cu sa sobom... ili idem jest nesto ili se tusiram ili isprobavam robu koju cu obuc u skolu... nerjetko je to samo jedna kombinacija crnoga tako da nema prevelike filozofije oko toga... poslje 11 pisem zadacu i tu i tamo nesto ucim.. usput gledam opru pa se rasplacem pa sam sjebana cijeli ostatak dana.. naposljetku rucam.. eventualno nes fino, pa se dobro nazderem onda mi bude malo slabo u busu. oko 13 h idem na stanicu cekat bus koji dolazi tek oko 13 i 15 al ja rađe cekam bus nego da on " ceka " mene.. ulazim u bus.. pun kurac ljudi unutra po obicaju, gledam ako je kakvo prazno mjesto gdje bi mogla zgnjezdit svoje velicanstveno dupe, al bez uspjeha, saljem mrke poglede svima koji sjede i odasiljem lose vibracije... kao i inace. dolazimo do doruge stanice gdje ulazi moja frendica i jos stampedo podivljalih ljudi koji također žele uć u vec na debelo jebeno natrpan bus u kojem ja ne sjedim vec stojim spestana između dvojice iliti starcica iliti nekih apsolutno balavih prvasica.. a ako mi se bas posreci prignjecuju me babe.. pa onda pizde.. " pomakni se nazad otejen sest tuka pa pazi s tun borsun " jebite se svi skupa kolektivno.. di da se pomaknem? da probijem straznji dio busa i da doslepam prikolicu samo za nas otrovne i neuracunljive u bozju mater srednjoskolce? os mi ti nosit torbu? ti je mogu stavit u krilo ako sjednes?.. ma mislim kaman.. neke stvari stvarno dignu tlak.. te pogotovo, zato ja ujutro idem s busom na 7.. poluprazan.. pravi mali raj gdje mozes sjedit ko covjek i spavat.. ili mahnito ucit nes... ili ako ti se posreci sa deckom sjedit na duplom sicu i uzivat.. mada je to sad prava rjetkost.. nazalost... dolazimo do zeljeznicke.. to tako zovemo jer to i je zeljeznicka.. tamo se isprazni bus.. al ono totalka tako da ostanemo samo nas par ubergenijalnih gimnazijalaca i par nonica.. tek onda nađem mjesto pa se vozim samo par jebenih minuta jer je nasa stanica za ispadanje odmah poslje te... izlazim van vjetar me pocne udarat i samarat ko da sam mu nes skrivila.. vratila bi mu istom mjerom jer me pocinje zivcirat.. pomalo se vucem do svevisnje nam skole dok frendica i sestricna trce... samo daj.. ljepo lezerno cekam prijelaz preko pjesackoga i laganim korakom prelazim prijeko.. secem korzom i uocavam ljude.. puno njih.. nikog nepoznam al fasciniraju me jer svatko leti za svojim brigama pa ono.. fascinantno.. dok secem do skole obicno idem kraticom koja prolazi kroz " tunelcek " u kojem je smjesten restoran sa plodovima mora.koji put bas fino mirise tamo, pogledam na mobitel blank fkors nema preidivnog duplog ruba na zaslonceku koji bi me upozorio da imam novu poruku.. jos uvijek se pomalo vucem uzbrdo dok sva krepana i zadihana ne dođem do vrha, zahvaljujem manjku kondicije i sebi samoj.. tesvim dragim ljudima koji mi svakodnevno tupe da pocnem trcat (fakof)... preveliko dvoriste ispred skole odise prevelikim dvoristem i ostavlja dojam prave gimnazije.. sto saksa u pretjerano velikim kolicinama.. otvaram vrata, velika su i mrzim ih i skripe ko vrata iz horror filmova... penjem se dobro znanim stepenistem ispozdravljam ljude koji su zasluzili da budu pozdravljeni i dođem do drugog kata (onaj di je oglasna ploca) pravim se ko da citam nes a zapravo cekam frendicu.. pocnemo se zajebavat.. u smjehu i zajebanciji odlazimo do 3 kata gdje nas ceka nasa svakodnevica-pakao... prvi sat je uvijek sugav.. nikako da svrsi, vegetiram kad zvoni se budim... unutarnje migracije su postale uobicajene (migracije unutar skole tj spustanje sa 3 na drugi kat kako bimo se skupa sa frendom mogli zajebavat ispred zbornice iliti oglasne ploce.. u izvanrednim situacijama dole silazimo samo po hranu na automat ili u situacijama kada sam ja na rubu odlazim po duplu crnu kafu..) drugi sat.. meni obicno zanimljiv.. al svejedno nah bas.. treci sat je kao poslan s neba.. brzo prođe jer sam svjesna cinjenice da ce marenda i da cu setuckat po svjezem zraku i zderat ko manijak... konacno marenda... setuckam i zederm ko manijak, gusim se od smjeha u ozbiljnim situacijama pizdim i time privlacim ogromnu pozornost na sebe.. ok to uvijek radim kad se raspistoljim... poslje dođemo u skolu sjednemo a dvije bogomdane crne kozne fensi stolice i razglabamo.. ja promatram frendicu i njenog decka, znam bolesna sam, al volim se prisjecat nekih stvari.. znam bolesna sam, odlazimo na 4 sat na kojem se meni pisa jer sam prvotno unijela prevelike kolicine tekucine u sebe... preskacem 4,6,7 sat jer se događa isto.. unutarnje migracije itd.. samo da napomenem.. 7 sat.. na njemu sam totalno off.. poslje tog sata locem duplu kavu.. pa radim debila od sebe i msilim da sam svima zanimljiva a zapravo vec svima idem nakurac.. na korzu se malo razbudim, dok secem do stanice iako mi bus krece tek za pola sata.. cekam bus s frendicom pa eventualno pjevamo ojesme od Jon Lajoie-a ko debili i plesemo ko da smo napusene... normalno uz to ide eksplicitan text pjesme.. (vaginas, penis-es, cocks, peckers, balls, sexual intercourses, etc) šoleman otvara vrata i ja prva ulazim nutra.. poslje sofera fkors.. pokazujem pokaz, sjedam na prazno mjesto.jer je bus plouprazan.. tonem u slusalice muziku i svoje misli koje se raduju jer je prosao jos jedan psihotican, sjeban, šugav, čudan, nepodnošljiv dan... u tih pola sata sto putujem doma obicno razmisljam o decku. ok doma sam.. konacno.. letim u sobu, palim komp, logiram se na msn.. naravno nema nikog pametnog pa se razocarano vracam u kuhinju kako bi svojoj dragoj familiji dala daily report.. navecer inace neradim nis sa se skolskog tipa tice... ili jedem ili se zivciram.. koji put i jedno i drugo.. inace samo visim na netu, msnu.. ili samo cekam ako cu dozivjet neko ukazanje.. kad se umorim ili kad mi je vec dosta zivota odlazim umrijet na neko vrijeme.. prije nego zaspem obicno razmisljam os vemu i svacemu.. onda zaspim do jutra oko 9.. gdje pocinje opet ista drama

Traper košulju vucaram već neko vrijeme i dobro se uklapa s raznim odjevnim predmetima.

Meni je glupo i neudobno lijegati u hlačama u kojima se čitav dan vucaram po vlakovima, pa ih skidam i ostajem u boksericama.

opatijske glumice me bude. odlučujem preskočiti doučak. vucaram se do kade i tuširam hladnom vodom, brzinski sušim kosu i nakon pola sata izlazim iz hotela da stignem na predavanje. shvaćam da ne moram na autobus jer je dvorana odmah nasuprot hotelskim vratima. super. imam još pola sata. besciljno hodam i nailazim na kafić. sjedam i pijem jedanaestkunsku prefinu kavu.

Moje koljeno jednostavno mi više ne dozvoljava tolike napore, a nema smisla da se ' vucaram ' razvlačim, obećavam da ću igrati ovu ili onu utakmicu.

Evo, ja primjerice očito imam nekaj protiv bogatstva podsvjesno, ili sam totalno izromantizirala besparicu kao nešto plemenito još-bogte-pitaj-kad pa i dalje to vucaram dok se ne izexcaliburiziram od takvih perverzija, ili me u prošlom životu usmrtila vreća love bačena s kata meni na tjeme...

AAAAAAA i onda smo nadobudno preshle na mlijeko od soje koje dodje fuckin 18 kn. i, da, fino je kad se naviknesh, i bacile smo jednu ambalazu toga isto, josh prije. al, ono, otkud mi lova? sve one neke papire, bookmarke i sl. koje sam dobila na predavanju od svamidjia u lisinskom. a-ha. nije da brijem na tu spiku, chisto me zanimalo kako shta tko zashto... i ful iznenadjena ostadoh. ono, dupkom puno bjeshe, shto bi se reklo. i svih godina, spolova, " klasa "... a tema je ono preopsezna za ta 2 sata koje je govorio o kundalini science i chakrama. al zanimljivo, meni totalno strano. i bash me zanima da li pali. kao i sto drugih stvari. al nemam vremena/volje za check it out pa vucaram ovaj zivot kakav imam sad i ok mi je:) omot od 505 sa _____. pochela sam praksu da imamo na stolu u dnevnom jednu staklenu posudicu (good dammit, prozirna je:) u koju nakrcamo te bonkase, kao, za goste. a poshto smo i ja i cimka, ako pogledamo stvari iz shire perspektive, gosti u ovom stanu, onda i mi imamo pravo na njih:) one too many program od mochvare kojeg sam zgrabila na cfsn-u. chujte i pochujte:

Da znaju gdje se vucaram i što sve radim, ljudi mi ne bi udjelili ni jednu lijepu riječ.

Ovu knjigu vucaram po torbi već danima (kao mačka mlado, rekli bi stariji u mom kraju).

Uglavnom se od onda vucaram i skupljam raznorazna iskustva, tražeći... iskreno, ne znam ni sam što.

Sada se već godinu dana vucaram po sudovima, policiji itd., jer mi bivśa uopće ne daje dijete