Naravno prvo to zagrabim i idem gledati cijenu, 11,99 kuna.

Dan je jednostavno bio bez ikakvog obilježja (ili možda ipak malo predosadan za moj ukus?). U svakom slučaju-tik do kvarta, samo što ne ustanem i izađem iz tramvaja-skužim kontrolore.Još onak dobra i pristojna kakva jesam odmah zagrabim za novčanik i spremam se stavit im pokaz pod nos.Dolazi teta do mene, ljubazno pozdravljam, otvaram novčanik.. A pokaza nigdje.Na pitanje bi li bila ljubazna i izašla s njom na idućoj stanici, meni je bilo dosta svake ljubaznosti.Procijedila sam ipak nekako kroz zube da tu i izlazim.Ma i ona je bila ljubazna, i to kako.Pitala je znam li proceduru. »Ma znam », rekoh.Nakon« Onda neće biti problema »i smiješka koji nisam najbolje vidjela jer sam spremala to čudo od kazne u džep, krenula sam sa stanice.

... eto, znala sam... već je sve krenulo nabolje sinoć sam s frendicama bila vani, nakon više od tri mjeseca i bila sam presretna što sam ih sve vidjela ma sve je bilo odlično... danas sam uspijela isplanirati i ostatak svog godišnjeg kod kuće, stići ću malo i na more i u šumu, pa me niti pomisao da moram opet kod zubara sutra toliko ne mući... sad samo treba pozitivno misliti, dosta sam tužna bila zbog nekih stvari, vrijeme je da zagrabim život velikom žlicom i uživam u ljetu, jer znam da će za mene ovo biti još jedno kratko ljeto...

Koliko god ja grabila i grebala po proizvodu, nikako da zagrabim dovoljno da ostavim trag koji se eventualno izblenda.

Pa taman zagrabim vilicom i da je gurnem u usta, kad švedski direktor nešto kaže.

Treba joj neko vrijeme da krene najvrelija, u međuvremenu otvorim zidni ormarić, izvadim šalicu za kavu, dohvatim konzervu s instant-kavom, zagrabim žličicu i prespem u šalicu, pa dodam još i žličicu šećera.

Svijet je lijep, prepun pića i žena i na meni je da samo raširim ruke i zagrabim koliko želim, koliko mogu, koliki mi je apetit

Kad postavi stol, ja joj kažem« gle, senegalski češljugar », ona ustane i pohita na prozor, a ja iz džepa izvadim kutijicu i zagrabim one male, tamnocrvene, vižlaste gliste, najbolje za ribolov, i umiješam ih u špagete.« Ljubavi, ti kuhaš bolje od sviju majki na svijetu zajedno ».

Možda.. tko zna.. jednom... ako razum nadvlada strah.. ispružim obje ruke i zagrabim... nahranim dušu i tijelo.. bez obzira na cijenu, bez obzira na težinu koja nakon toga može doći..

Jutra su sjećanja s kojima zagrabim sada i rasplinem se, ljubavi - u tvoje sutra...

svoj izbor ne namecem nikome.. i ignoriram stoicki sve propovjedi i napade... ali mogu vam reci da nije bas ugodno sto se 99 % ljudi za stolom osjeca pozvanim preobratiti me na " pravi put " svaki put kad zagrabim salatu umjesto snicla

kad sam tek počela pisati blog, osječala sam takav entuzijazam, ne mogu vam to nikako opisati. bila sam nabrijana i euforična, jer sam u pisanju bloga prepoznala priliku da zagrabim iz sebe i ostavim bar nekakav trag, jer sam znala da ću biti neizrecivo sretna ako se makar samo jednoj osobi svidi moj blog, i ako bar netko ostavi komentar i proviri makar na sekundu u svjetlost i tminu koju istovremeno nosim u sebi. uvijek sam poprilično bila sklona psihoanalizi i filozofiranju, pa sam se na neki način nadala da će malo za promjenu, netko pokušati analizirati mene. i objavila sam par posteva koje do sad nikad nitko nije vidio, stvari koje sam pisala kad bi mi bilo teško. možda nemaju neku umjetničku vrijednost, i možda bi jednog dana i ja mogla napisati nešto dobro kad bi imala bar mrvicu više samopouzdanja i kad ne bih osjećala potrebu da se opravdavam za svaku pizdariju koju napravim.ali teško je vjerovati u sebe kad si pale sam na svijetu. blog se zvao ipak, ali mislim da ću promjeniti naslov u pale sam na svijetu eto... od danas, moj blog je ispoljavanje emocija, nada, aspiracija, snova i želja praznim močvarnim prostranstvima informatičkih nula i jedinica... živjeli binarni i heksadekadski sustavi, u masi čuči istinska samoća (ma nisam ja baš posve luda, ovo je sve poluozbiljno) što mogu, ja sam dramaturg.a život sam po sebi je uistinu predosadan za mene.

uhuhu, masu masu me nije bilo u ovim vodama, al sam zato sufrala u pravom moru:) u PU (ne policijsku upravu nego pulu) sam stigla josh last week al onda sam si dala malo odmora od kompa. a odmora onog drugog u smislu spavanja do podne ne vidim do slijedecheg tjedna jer sad radim (jest da je od 7 do 14 i jest da je samo 7 dana al opet...), a next week ionako palim za zg kao uchit pa cemo vidjet kako ce to sve ispast. uglavnom, back to the track. danas sam chistila sobu tako da je iznjedrilo (koja rijech chovjeche) mnogo smecha. zapravo i nisam sobu chistila nego samo jedan dio ormara, tako da sam sobu josh vishe uneredila jer sam sve isfurala na pod od sobe. ipak, neshto sam i bacila. kako slijedi: jedno 10 ak onih futrolica sa folijama tj. neuglednih foto albuma sa znakom fotografske radnje u kojoj razvijesh slike. nechemo reklamirat sad. uglavnom, one su bile na/ispunjene slikama iz chilea i italije, josh iz mojih izvidjachkih dana, ali sad sam ih sve povadila i stavila u isti kosh sa ostalim slikama tj. u jednu veliku kartonsku kutiju. to mi je ful kul jer su slike unutra pobacane bez reda, tako da kad me zapljusne val nostalgije (al ga danas imam s pjesnichkim figurama) samo zagrabim par fotki i onda se po random nachelu sjetim lijepih trenutaka. starih biljeznica, malih na crte, josh od mog brata iz srednje, iz zemljopisa i povijesti, koje sam chuvala ne znam ni ja zashto. tj. znam (zato da kao jednom neshto nauchim iz njih???) al onda se sjetih da postoje i prave knjige koje imaju niz prednosti pred tim biljeznicama kao npr. chitkija slova, vishe materijala, slike i sl. svakakvih materijala (tu bi trebali doch navodnici al ne znam di se nalaze na ovoj tipkovnici) koje sam nekada davno koristila za izradjivanje chestitaka. ono, papira, folija, kartona, letaka, slika, zhice... bacila sam pred neki dan i omot u koji su bila omotana 3 dylana doga za samo 22 kn kako je pisalo na naljepnici zaljepljenoj na tom omotu.

Lipo se smjestim, uvatim veslo i žustro zagrabim ka biračkom mjestu jer ništa me neće zaustaviti

Teškim teretom pritisnuta, osjetim ti dah kako odaje se prisustvom, zagrabim rukama, odupirem se nogama, zabacujem glavu, vrištim nijema, borim se snagom koju jedva da nalazim u najskrivenijim kutcima sebe same, snagom odloženom za trenutke najcrnje od najcrnijih, bol je neizdrživa, nade kao i da nema, baš kao ni smisla, ali ja se predati neću nikada.

- Daj mi najveću kriglu što postoji da zagrabim sebi rakije, i želja mu se ispuni. - koja ti je treća želja?

Meni teglica ne smeta, vrlo mi je simpatična ambalaža - ionako imam kist s kojim zagrabim proizvod.

Ali to nije ništa što malo kiše ne može odnijeti pomislim, zagrabim stvari, izlazim kroz vrata na hladno ć u sjevera.

Da zagrabim okom ulja pa što mi kapne s trpavice u tavu - to je to?

Još dok je tako stajala, preko prozora nagnuta i naprčena, mašim se za kutiju nivea kremice, zagrabim kažiprstom u tu bjelinu i onako sve skupa, cijeli kažiprst zavučem joj unutra, u rupicu.

Većinom se dogodi da u prvom pokušaju zagrabim previše toga, nakon čega ostatak završi razmrljan oko teglice, po prstima, uđe između prstenova

Skinem s mrtvaca oružje, dolamu i čalmu, bacim lješinu za gust grm, pospem krvavi trag prahom, poklopim konja i zagrabim put Kostajnice.

Drobi, lomi, krckaj... zagrabim punu šaku pa stisnem i gledam koji je orah prvi pukao.

Koliko ću se danas razlikovati kad pogledom zagrabim ono čemu se veselim?

Sišla sam s busa, krenula prema kući, prolazim pored radione koja je do moje kuće.. gledam kako se radnici okreću zamnom i lijepe oči.. hehe.. smješkam se od sreće jer ima zbilja slatkih radnika.. jedan od njih pokazuje svoje mišiće u majici bez rukava.. kako primitivno (yea right..).. a drugi se izgleda fura na nekog repera.. ima šiltericu onako tek nabačenu na glavu i znojnik koji vječito podiže.. smiješni su mi.. (no dobro, imam ja svog radnika već.. hehe).. i tako, dođem do kuće, iz sandučića zagrabim račun i katalogić koji inače uvijek završi u smeću.. ali čim sam se približila kućnim vratima, uhvatio me smijeh.. u tom trenu shvatila sam da katalogić koji sam upravo pokupila neće završit u smeću.. da ću ga čitati i listati itekako.. i da mi ga neće bit dosta, nikako..

taman kad sam bijo u rupi starog hotela ja punijo labavo povracotinom i usla neka mala pica, a labavo pun do vrha pa ja zagrabim rukom i srknem te pruzim ruku sa povracotinom prema njoj i dok mi se povracotina slinavo rastezala niz istu jua je ponudim i pitam:: " Os i ti malo?

mogu vam reci da nije bas ugodno sto se 99 % ljudi za stolom osjeca pozvanim preobratiti me na " pravi put " svaki put kad zagrabim salatu umjesto snicla isto tako ni mesožderu nije ugodno kad ne može otvoriti niti jedan podforum, a da na njemu neki vegetarijanac plačnim glasom (odnosno tonom) ne objašnjava zlim mesožderima da su zla stoka i da se hrane strahom i smrću, dok se on dok žvače salatu hrani njenim životom.

prije 15 tak godina je jako u modi bilo radit domaći eurocrem. ono, mlijeko u prahu i ne znak kaj sve ne, al ispadne ok. i tak je mama to napravila, bilo je nekakve bež boje. i stavila u frižider. ali je izvadila iz frižidera i odnijela u špajzu, a ja to nisam vidio. i uzmem iz frižidera staklenku s tim, veliku žlicu zagrabim i u usta a kad ono - čista svinjska mast. boja je bila ista, ali mama je eurokrem, rekoh, odnijela u špajzu. jako gadno nešto.

Čučnem u pijesku i zagrabim koliko mogu primiti u otvorene dlanove.

Ne kao zloslutne vjesnice future već kao pokorene aoriste što mi pred noge ostavljaju svoje iskustvo minulog vremena da kao u bunar unj zagrabim kad god mi zatreba..