Sad zamislite mene, koji na stres reagira kao pomahnitali nilski konj za vrijeme parenja, kako drhtavim rukama ubacujem enzim, ispaljujem nastavak mikropipete u smeće i skoro pogađam asistenticu njime, samu mikropipetu odlažem BILO GDJE, samo da stoji vertikalno, grabim komadić folije koja je preuska, tražim drugi komadić, pokrivam otvor kivete, uviđam da stvar neće držati, odižem foliju i ponovo je namještam, preokrećem kivetu dva puta, skidam foliju, mahnito otvaram poklopac spektrofotometra, stavljam kivetu, vadim kivetu i stavljam je ISPRAVNO u stroj i poklapam, sve to za manje od petnaest sekundi

To je rizon sto vam nisam poslao dolare po njemu, jer znam da ce reci da sam skrt i da grabim samo za sebe.

Iznenada se odlučujem, grabim tanjur i stavljam ga, bolje reći sakrivam, visoko gore na kuhinjske elemente.

Bacam kantu i kistove, skidam rukavice, grabim razrijeđivač i vatu, guram fotelju da dođem do fleke i u guranju izgrebem novi laminat.

Moja je daska boje leda, tanka, nosim je kroz šumu, grabim prema stazi.

Grabim ga čvrsto i gledam ga u oči, a one se gase i ne mogu to podnijeti.

Ne obazirem se na komešanje, trčim u kuhinju i grabim veliki kuhinjski nož.

Dok se okrećem u namjeri izaći iz kuhinje, pogled mi pada na malog plišanog medvjedića, kojeg sam za nju osvojio pucajući iz zračne puške na jednom izletu, pa grabim igračku i vraćam se u spavaću sobu.

- Super, draga, govorim dok jednom rukom grabim med za imunitet (s kojim onda tr č im po stanu (a med se cijedi) ne bih li uhvatila barem jedno koje ć e to progutati), a drugom iz njezine palete boja biram potkošulju za koju ne ć e odlu č iti da ne odgovara njezinom današnjem outfittu.

a joj.. koje ispiranje mozga... a onda se još i Zoko uključi pa kaže da ne vidi kako je uništena PRIRODNA KULTURA ZAPADNE RAZVIJENE EUROPE - je pa daj malo prošetaj... možda još ima nešto malo Ruralne Europe (znam da sada malo ' ' lopatom grabim ' ' -.. ali... mi smo za njih Egzotika Kultura.

Podižem se, grabim te čvrsto za bokove i podižem te gore, da klekneš.

Palim noćnu lampu i još zaslijepljen svjetlom grabim prvu knjigu s noćnog ormarića: Posljednje predavanje.

Grabim škare i čvrsto ih stežem upravo u trenutku kad gospodin Novica sa sladostrasnim jaukom prodire u mene i svom mu ih snagom zabijam u napeta leđa

Dok Petrovaradinskom pruženim korakom grabim put Jaruna, na svoj redovni, gotovo svakodnevni đir i dišem punim plućima, ni ne sjetim se raskopanih ulica, prometne gužve, ni prepunih tramvaja.

Vadim kuhalo i u posudu grabim iskričavi led.

Fiš je i više no dobar, grabe Livnjanji i Duvnjani, ima ga i preveć i ja grabim dva puta.

Ne, ali ne grabim se da po svaku cijenu do njih dođem.

Sada grabim dalje i borim se za svoju budućnost

Sa stolca grabim robu (i opet - sva sreća, pripremljenu).

Mislim da nikada neću zaboraviti lice prodavačice koja je složila čudnu facu kada je vidjela kako grabim te kondome, naravno, sve različitih vrsta i marki.

Grabim uz stepenice i mislim na nju.

Pojednostavljeno, recept zdravog umrežavanja glasi: ne udružujem se s ciljem da samo grabim koristi, već naprotiv

Zato se i suzdržavam, zato sam i tu gdje jesam umjesto da se ponašam u skladu sa svojim kompleksima i grabim, skačem u oči i liječim ih razmetnošću, zgrtanjem, bezobzirnošću.

Odmah grabim računalo i krećem u potragu za dodatnim informacijama, kad ono pucanj u prazno.

Ako prigrabim previše moći, ako mi bližnji postane stvar koju mogu korisno uporabiti, to je kao da grabim, nadzirem, zatvaram, posjedujem, iskorištavam tebe, Bože

Kad sad o tome razmislim, Idijoti su za mene nešto kao posebna pilula, glazbena supstanca koju objema rukama grabim i trpam u uši, žile i glavu kao pojačivač, ponekad i inicijator, udarnu iglu za određen spektar osjećaja.

lesson of the day je nauciti pustiti ljude da posloze rastepene komadice umjesto da to radim sama - gledanjem stvari preblizu gubis dobar dio slike, a stvarno sam prilicno kratkovidna pa se radi o ' gledanju jako blizu ' - ili barem, pustiti ih da pomognu jer ko dobar mali control freak ne mogu ostati sa strane i pustiti druge da obave posao. besides, volim se osjecati korisno makar, sad kad gledam (al necu to priznati na glas, necu necu), radim vise stete nego koristi kad krenem prckati po kockicama.. i ruku na srce, jos je tu poprilicna kolicina straha zbog koje panicno grabim tudje ruke prije nego sto me dotaknu - makar su zeljele samo zagrliti, iskustvo je pokret protumacilo kao moguci udarac - a tih je itekako bilo. konflikt mentalno i emotivno, jer boli ovo sada poistovjetiti s onim sto je bilo, kad nije isto, al ne mozes ne vuci paralele. besides, sporo rjesavanje stvari nikad nije bio moj nacin kako se nesto obavljalo - zato ne volim sporu voznju, pletenje, heklanje i zasto su mi slike spackane (nije mi se dalo cekati da se dio osusi) - a promjena mindseta i razbijanje krivih fiksacija, slika i emocija krivo usmjerenih je proces koji traje. i makar nitko ne ocekuje brza rjesenja (osim mene koji put, sto je vjerojatno dio problema) frustrira me klimavost svakodnevice i vracanje na staro - taman kad mi opuste stisak oko nazubljene ograde koja mi dere kožu s dlanova trenutak neopreza u kojem se dogodi nesto i panicna reakcija je zgrabiti ono poznato zaboravljajuci da se bas od toga zelim maknuti - razocarana samom sobom jer ispadne da im je sav trud i ulozene emocije bio uzaludan.. a stvari su se ipak toliko promijenile

Grabim fotoaparat i žurim u boks.

Ulazim u zgradu i grabim po dvije stepenice.

Nestrpljivo odmičem brzim trzajem rame, pa i dalje držeći prikovan pogled na Mili, potrčim i sasvim obučen, na meni su traperice, crvena košulja i lagane mokasinke, naglavačke se bacam u plavo more koje mi odnosi prvu ljubav i plivam uokolo, sve dok ne ugledam odbačenu kutiju cigareta, grabim je i pobjedonosno sa širokim osmijehom na licu, podižem je visoko iznad plave uznemirene površine i mašem Mili.