Jucer je bio najgori dan za preboliti.... nekako se oporavljam jer se nadam da cu naci novu curu koja ce bit mnogo bolja nego ova zadnja... jedino me ta misao tjesi... da cu naci nekoga tko me razumije, koja nece biti dvolicna i koja me nece iskoristavat.... molim Boga da mi uslisi tu molitvu... dosta sam puta bio izmucen... pravo je cudo da nisam mrtav... koliko sam puta pomislio na samoubojstvo da to vise ni ne brojim... ne znam kako ljudi mogu biti okrutni prema nekome tko im daje sve i trudi se da im nicega ne manjka.... samo se nadam da ce ova bol proci uskoro.... mijenja mi se raspolozenje iz minute u minutu... trudim se suzdrzati da ne zavristim na sav glas i da ne zaplacem.. inace nisam nikad bio neke osjecajne prirode ali ovo me skroz potreslo.To je sigurno Bozja kazna za sve sto sam ucinio...

Nakon nekih pedeset metara ope zavapi: " Stani Bajo, ocatijebem " " Ma sto je sad... " - skoro zaplacem dok sam ljevom rukom pripremo tarzana jer smo bili blizu cilja.

Pogled tvoj sve mi govori I svaka rijec bih bila previse Pusti me, pusti da ne zaplacem Jer opet sve u meni umire

Momci/navijaci svaka vam cast, nekad mi dođe da zaplacem kad gledam klipove na netu i na tv-u kako navijate.. i ko sta je jedan momak spomenuo gore da ste jena od najboljih navijackih skupina TO SE ZNA I TO SE GOVORI ODUVJEK

Uvek kada sam bila mladja, kada bih isla ulicom, svaki auto ili motor koji ide suvise brzo tako da je zvuk i dreka motora jaka, iritirajuca, ja bih zapusila usi jer bih se uznemirila jako, uplasila se cak, dodje mi da zaplacem.

najponosnija na svijetu sto sam ga imala priliku slusati satima uzivo, i upoznati ga a pjesmu koju mi je posvetio nikada necu zaboraviti i dan danas zaplacem kad ju cujem. goran je legenda kakve nema i mora pobjediti

Iako gitara nije mnogo vredila, doslo mi je da zaplacem.

Nisam iz Poreca ali kad sam vidjeo one plakate " Codo i Ljubo " doslo mi je da zaplacem.

Ali kad vidim kakav teatar od tih muka radi Oman, dodje mi da zaplacem.

Inace kad sam procitao sastav famozne Komisije doslo mi je da zaplacem.

Dugo sam, dugo bila razocarana zbog toga, i svaki put kad bih na TV-u vidjela reklamu za Svijet oko nas, doslo bi mi da zaplacem.

Volim ovo sto radim, volim da vidim ljude koji se znoje, volim bezobraziju u ocima, volim da udaram vrecu, volim da igram, volim da zadovoljavam muziku, da je pratim bas kao da sam ja za nju nastala, volim da vidim lijepo i zdravo tijelo i zestinu zivota u njegovom pokretu, da posmaram kako se mijenja, volim biti dio grupe, volim osjecaj umora, nekad volim i da zaplacem posle sprinta, volim da ispitujem svoje granice, volim da mislim o disanju dok se istezem.

Dodje mi da zaplacem za tipovima poput Drone i ostalih, koji su (iako piramidiJoti) imali barem dvije-tri ciste u glavi.

pir: e tako mi je malo falilo da joj kazem i ona nosi dio krivnje za stanje u kojem se nasao njezin sin i snaha ubio je zenu i njezine dvije prijateljice mnogo sam o njima znala i najgore je sto ga prokleta kocka vodila u propast rane rata lijecio je tabletama a ni alkohol mu nije stran kombinacija koja vodi u smrt zena ga je prizivala pameti ali svi su znali da je majka imala ogroman utjecaj na njega mene i supruga vodila je upravo ona na karizmatske pokusala je spasiti brak on je pedeset puta izlazio van kao da ga je nesto kopkalo i nevjeran je bio kao roden za pad voljela sam ih oboje i divila se njoj koliko ga voli kada je podnijela papire za rastavu znala sam da je njenom strpljenju bio kraj sada ih nema a djeca nose teret grijeha svojega oca zive sa bakom i djedom i rastu kao cvijece u korovu boze daj mi snage da ne zaplacem kada ih sretnem prosli put kada sam srela sina rekla sam iskreno da treba ocu oprostiti i da bi to i majka htjela napisao mu je pismo da ga voli i znam da mu je u svom malom srcu oprostio sa njim sam imala jedan razgovor o andelu kojeg je vidao i nikome nije pricao o tome cak ni majci ja sam joj rekla da je poseban i to jos uvjek mislim danas sam srela njegovu baku i zagrlila nek joj bog oprosti sto je bila ponekada nepravedna prema mami danas nosi kriz da mora djecu svoga sina paziti i ne zavidim joj na toj zadaci obecala sam da cu im doci moram ih vidjeti narocito sada kada su duse mlade ranjene

ti svoju ljubav pises uvijek djelima.... a ne gomilom praznih rijeci i obecanja.... ja zivim jer ti tako zelis... jer snovima svojim ime si moje dao i jer svaki nemir koji uplovi ja razmicem nekim svojim snom... i kada ponekad zaplacem.... pa me upitas sto je i usnama brises suze sto se slijevaju obrazima mojim.... priznajem ti.... placem od srece sto postojis... sto te volim.... i sto te iskreno mogu nazvati samo svojim....... samo me dodirni na trenutak i moje ce ti tijelo sve drhtajem reci...... a srce otkriti najskriveniji kutak.... nikada ne sumnjaj u moju ljubav i predanost...... ti si ono sto mi je nedostajalo u zivotu... u njega si mi vratio smisao i vrijednost...... a unio ljubav, strast i ljepotu..... sve ono sto dozivljavam u tvom toplom narucju....... poezija je ljubavi za koju ne postoje nikakve rijeci... i sada kada mi pripadas....... i kada sam i ja tvoja..... nista mi vise ne treba u zivotu....... hocu da volim i budem voljena.....

2. " Kad god vidim tu jadnu izgladnjelu djecu na televiziji, jednostavno zaplacem.

Pitala sam ga sto to znaci " ako budem dobra "., a on mi je odgovorio " ako ne budes plakala i ako budes suradjivala na kaucu, sto nisi pri isljedjivanju.. " Nisam mogla a da ne zaplacem i da mu kroz plac ne kazem da sam i zatocena i uz to jos nevina djevojka.. Molila sam ga za milost kao katolickog vjernika, kao starijeg covjeka, no on me nije slusao.

Da unutra, tu oko srca, sve bih da zaplacem a u stvari uopce nisam tuzna, samo u PM (s-u)

Izgrizla sam si usnu pokusavajuci se suzdrzati da ne zaplacem, ali jedan dio pred kraj me tako udario da se vise nisam mogla zaustavit...

Izasli smo danas u Glas Istre, slika nase ekipe i tekst.. odmah sam si ga izrezala i zalijepit cu si negdje.. ma kako je lijep osjecaj biti dio neke ekipe.. osjecaj da smo skupa u svemu.. skupa u pobjedi.. skupa u porazu.. skupa se radujemo i tugujemo... ne znam kojim rijecima to opisati.. to sam oduvijek zeljela i to sada imam.. poludila bih da mi to netko oduzme.. pa bila to neka kazna od strane roditelja ili neka ozljeda.. mislim da bi poludila.. jer sam previse zavoljela taj sport.. previse sam zavoljela svoju ekipu, trenere, dvorane, loptu i kos.. ne bih mogla zivjeti bez toga.. kazu-Kad u necem uzivas, brzo ti prodje vrijeme... tako je meni svaki trening prekratak, a svaki dan bez kosarke prazan, dosadan.... najezim se kad vidim neku dobru akciju na terenu, a kad ga ja zabijem na tekmi dodje mi da zaplacem od srece.. koji je to osjecam..

Hodam mjestima koja me sjecaju i zaplacem na svakom..

Razgovor se tako otega na dvi ure... dvi predivne ure, di su mi se izmisale svakojake emocije, doslo bi mi da zaplacem, pa bi se nekako suzdrzala, pa bi se nasmijale..

Kad vidim da smo od jedne od najboljih novovalnih zemalja u svijetu u samo 20 godina srozali na razinu hop-cup poskocica dodje mi da zaplacem.

Sagradjen na tri rijeke (tko ne vjeruje: Spree, Dahme, Havel), sa nebrojeno marina, brodovi-restorani, plaze, kafici, kiosci.... Kada gledam tu nasu jadnu Savu dodje mi da zaplacem.

I umjesto da ga molim da me bol zaobide, da ne osjetim tugu koju sam znala da cu morat osjetiti, ja ga molim da zaplacem...

Krajnji dan i njegov dolazak je ostao obiljezen u mojim sjecanjima, kada se pojavio na vratima, suze u mojim ocima, bol u srcu, ceznja da mu kazem najvece rijeci, ceznja da zaplacem s njim, ali.. nesto me sputavalo, zagrlih ga opet, jako, najjace stegnuh i pogledah djecijim pogledom, utisnuh mu strah u kosti, dovedoh ga u neki svoj mali kutak spoznaje, ali ne dopustih da ostane dugo tu jer nikada nije znao da se snadje.

Polako joj prilazim, zagrlim je tako cvrsto, zaplacem, i upitam se...

Upravo sam procitao tvoj blog.... doduse pomocu mobitela.... al svejedno.... blog ti je odlican.... i hvala na svim pohvalama..... no citavsi blog padam u depresiju sve dublje i dublje..... dode mi da zaplacem..... neznam kako opisati trenutne osjecaje.... iskreno osjecam se neopisivo cudno..... neznam kaj mi je..... zelim te vidjeti.... i to SADA..... trenutno nemam volje za nista.... ali pokusavam se pravit da je sve u redu..... paula volim te vise od svega.... zelim te barem zagrliti..... to je jedan od najljepsih dozivljaja u mome zivotu...... svaki tvoj zagrljaj je nova ljepota zivota..... sada me ubija da 6.7. se necemo uopce vidjeti sto znaci da punih 11 dana se necemo vidjati..... ubit cu se bez tebe..... cak i jedan tvoj predivan smilebi mi uljepsao cijeli dan..... oprosti mi sto u postovima pretezito pisem o svom danu, no to ne znaci da se ne ubijam pri samoj pomisli na tebe..... a svako malo mislim na tebe.... pokusavam odvratiti pozornost na neku zabavu..... no tocno kada ne mislim na ono " 11 dana " sjetim se opet...... i tragedija ima replay..... falis mi paula i volim te naaaaaaajvise na svijetu...... PUSA, velika, velika.....

Suzdrzavala sam se da i sama ne zaplacem, iako su mi oci bile prepune suza.

Gledao sam u pod i trudio se da ne zaplacem