Samo prvi zakonski tekst (ZOŠ 90) nije imao ni jednu novelu, ali to je i logično obzirom na činjenicu da je već za manje od dvije godine donesen potpuno novi zakon (ZOŠ 92).

Taj drugi zakon je noveliran tri puta, treći zakon (ZOŠ 97) je noveliran dva puta, a ovaj sada važeći je noveliran već četiri puta, a bio bi i više puta da nije donesen poseban Zakon o sportskoj inspekciji koji je mogao biti i dio osnovnog zakona.

Ako je nešto bilo objekt prava vlasništva bilo koga (pa tako i klubova odnosno udruga) onda je istodobno društveno vlasništvo na istom objektu isključeno već i kao mogućnost, a ako je isključeno onda znači (ne samo primjenom naprijed navedene odluke Ustavnog suda RH, nego i primjenom pravila tumačenja općenito) da temeljem ZOŠ 92/95 gradovi i općine nisu mogli preuzimati stjecati pravo vlasništva na športskim objektima.

Iz naprijed navedenog očito je da smatramo da primjena ZOŠ 92/95 nije moguća na bilo koji slučaj u kojemu je ex lege nakon što su istekli rokovi još u 1992. god. netko postao vlasnik, što znači da u vrijeme stupanja na snagu ZOŠ 92/95 nije bilo uvjeta (društvenog vlasništva) za bilo kakvo stjecanje niza gradova i općina, osim ako je postojao objekt na kojemu nije bilo nikakvog prava koje je pretvoreno u pravo vlasništva prije stupanja na snagu ZOŠ 92/95. Pri izvođenju ovog zaključka smatramo (u svezi tumačenja) jako bitnom činjenicu da se radi o športskim klubovima udrugama koje nisu privatizirane, što nadalje znači da je isključeno bilo kakvo i bilo čije pogodovanje odnosno bilo kakva zloporaba povezana sa ovim vlasničkim pitanjima.

Kada i ako dođe do pretvorbe kapital tog društva će biti značajno veći, s čim u svezi će članovi morati više platiti dionice, a u postupku otkupa dionica u prvom krugu poziv se upućuje jedinici lokalne samouprave u kojoj je sjedište športskog kluba udruge za natjecanje što je posebna pogodnost, a ta jedinica (ako se odluči na kupnju dionica) kao jedina u prvom krugu i tako ima poseban pogodovani status (čl. 44. ZOŠ), dodatno i ima pravo kod bilo kojeg raspolaganja dati ili ne dati suglasnost po vlastitoj volji.

Ipak, čini nam se da ima temelja za zaključak da je ZOŠ specijalni propis koji isključuje onaj opći, a Pravilnik se oslanja na ZOŠ, pa bi na taj način bila isključena primjena Stečajnog zakona u tom dijelu o nadležnosti.

Očito je da slučaj nacionalnog sportskog saveza u stečaju predstavlja još jednu pravnu prazninu, još jednom nešto što zakonodavac, očito, nije imao (a mogao je, smatramo i morao) u vidu prigodom donošenja ZOŠ.

To znači i da se (najbolje unutar ZOŠ) iskoristi prigoda i jasno propiše i riješi (ali pro futuro) još niz otvorenih pitanja, pa tako i imaju li ili nemaju sportaši pravnu obvezu na temelju zakona odazivati se pozivima izbornika, i ako da, pod kojim uvjetima (npr. nadoknada izmakle dobiti, zdravstveni, obiteljski razlozi, razlozi obveza na fakultetima i sl.) uz jasno priznanje da prije toga takva obveza nije postojala.

Druga je stvar koliko je to logično sa aspekta funkcioniranja jednog nacionalnog saveza, ali to je trebalo rješavati specijalnim propisom, a to je de lege lata ZOŠ koji o tome ne sadrži ni jednu jedinu riječ.

Zatim, u krug trećih osoba ulazili bi i sami natjecatelji (športaši), te sve ostale tzv. fizičke osobe u sustavu športa iz čl. 5/2 ZOŠ-a (treneri, športski sudac, š. delegat, š. povjerenik, š. menadžer, ostale osobe osposobljene za rad u športu) koje su prisutne na športskom natjecanju.

No, nedvojbena je činjenica da i pravne osobe u sustavu športa mogu u športskim natjecanjima pretrpjeti štetu (npr. ozljedama igrača, oštećenjem športske opreme i športskih objekata) pa bi tako u krug trećih osoba ulazile i športske udruge, športska trgovačka društva i športske ustanove (čl. 5/3 ZOŠ-a) Konačno, u krug trećih osoba koje mogu biti oštećena organizacijom športskog natjecanja ulazile bi i osobe koje nemaju nikakve veze s športskim natjecanjem kao npr. slučajni prolaznici, vlasnici i ostali korisnici motornih vozila, nekretnina, a koji mogu pretrpjeti štetu zbog npr. propusta u organizaciji športskog natjecanja čime se ujedno postavlja i pitanje odgovornosti organizatora takvog natjecanja.

Također, i pravne osobe koje su u vlasništvu ili suvlasništvu ugovaratelja osiguranja/osiguranika, poput primjerice trgovačkog društva kojemu je športski klub povjerio obavljanje pojedinih poslova i koje se smatra povezanim društvom (čl. 23/2 ZOŠ-a) ne smatra se trećom osobom u smislu ugovora o osiguranju od odgovornosti organizatora športskog natjecanja.

U tom smislu kao djelatnici osiguranika mogu se pojaviti tzv. fizičke osobe iz čl. 5/2 ZOŠ-a koje s osiguranikom (organizatorom športskog natjecanja) imaju sklopljen ugovor o radu, odnosno ugovor o profesionalnom igranju ako osoba ima status profesionalnog športaša (igrača).

Organizator športskog natjecanja dužan je osigurati sigurnost i pružanje medicinske pomoći (čl. 64 ZOŠ-a).

Na kraju je usvojen prijedlog neophodnih izmjena Statuta SITŠ-a i usvojena je inicijativa za pokretanje postupka za zahtjevom izmjena ZOŠ-a u svrhu zaštite inženjera i tehničara pred nastupajućim postupcima vraćanja šuma privatnim posjednicima, od kojih za nas najveći značaj ima vraćanje imovine crkvi.

Prema čl. 19/3 Zakona o športu (ZOŠ) športsku djelatnost organiziranja i vođenja športskog natjecanja mogu obavljati: 1) športski klubovi (a to su: športske udruge i športska dionička društva).

Nadalje, organizatori športske priredbe još su i: 2) športski savezi (čl. 46/1 ZOŠ), 3) nacionalni športski savezi (čl. 47/5 ZOŠ-a), 4) Hrvatski olimpijski odbor (čl. 51 ZOŠ), 5) športske udruge i športska društva osoba s invaliditetom (čl. 53/1 ZOŠ), 6) športski savezi osoba s invaliditetom (čl. 53/4 ZOŠ), 7) Hrvatski paraolimpijski odbor i Hrvatski športski savez gluhih (čl. 54/3 ZOŠ -), 8) udruženje školskih športskih društava (čl 55/1 ZOŠ), 9) Hrvatski školski športski savez (čl. 55/3 ZOŠ), 10) studentski športski savez (čl. 57/2 ZOŠ), 11) Hrvatski sveučilišni športski savez (57/3 ZOŠ), 12) športske udruge u športskoj rekreaciji, 13) savezi za športsku rekreaciju te 14) Hrvatski savez športske rekreacije (čl. 58 ZOŠ).

Ovakvom formulacijom potonji Zakon proširuje krug osoba koje se mogu smatrati organizatorom športskog natjecanja u odnosu na ZOŠ jer pored kruga pravnih osoba (koji obuhvaća i sve pravne osobe koje se smatraju organizatorom športske priredbe po ZOŠ-u) organizatorom športskog natjecanja se mogu smatrati i fizičke osobe, a o kojima se u ZOŠ-u kao organizatorima posebno ne govori.

Jedino je tako moguće objasniti da se sa mnogo hvaljenim Zakonom o športu događa (pored ostaloga) i da, iako je struka već davno na to upozorila, veliki dio podzakonskih akata još nije donesen iako su rokovi već davno prošli, da se Zakon o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima već više puta mijenja kao jasan dokaz da se nije donio dostatno dobar zakon, da se zatvara oči pred činjenicom da se približava zakonski rok od 8 godina od donošenja ZOŠ i da je već sada jasno da će, kada istekne taj rok, ako se ZOŠ u tom dijelu ne promijeni, doći do gotovo nevjerojatne pojave za hrvatsku stvarnost otvoriti će se tisuće i tisuće slobodnih radnih mjesta u hrvatskom športu za trenere raznih razina, a ta mjesta neće imati tko popuniti kako ćemo vjerojatno tada biti u EU, ispada da je naš zakonodavac anticipirano mislio i skrbio o zapošljavanju takvog kadra iz Rumunjske, Bugarske, Mađarske i sličnih država, što istodobno znači i gubitak tih istih radnih mjesta za domaće državljane.

Kako je naš upit ' ima li ministar Jovanović znanstvene radove objavljene u znanstvenim časopisima indeksiranima s CC ' ostao neodgovoren, a pored toga ministar Jovanović nam je u svojem odgovoru napisao kako više nema namjeru osvrtati se na naše tekstove pretpostavljamo da nema više smisla ponavljati upit Ministarstvu ZOŠ-a.

Prema Članku 98. ZOŠ-a, roditelji moraju najmanje tri mjeseca prije početka školske godine o obrazovanju kod kuće pismeno izvjestiti osnovnu školu u koju je dijete upisano.

7. U ocjeni osporenih članaka ZID-a ZOŠ/06 Ustavni sud pošao je i od članka 5. stavka 1. Ustava kojim je propisano.

To su ZOŠ 90., ZOŠ 92, ZOŠ 97 i ZOŠ.

Daleko najambiciozniji od ova četiri zakona na planu pretvorbe športskih objekata je ZOŠ 92 sa svojom novelom iz 1995. god. (ZOŠ 92/95), pa je potrebno detaljno analizirati što se tu stvarno događalo.

Drugim riječima, bitno je utvrditi i da li je u vrijeme donošenja ZOŠ 92/95 postojalo nečije već stečeno pravo ili nije.

U tom smislu, kada bi se utvrdilo da je postojalo pravo vlasništva koje je ZOŠ 92/95 oduzeo bez naknade otvorilo bi se pitanje neustavnosti takve zakonske odredbe koja ne predviđa tržišnu naknadu (vodeći pri tome računa i o tome da ZOŠ 92 nije na snazi jer je prestao vrijediti stupanjem na snagu ZOŠ 97.), ali i prava svakog na legitimno očekivanje zakonitog ponašanja svakog, posebno i zakonodavca, naravno i naknade štete ako tako ne bude.

Pri tome ne bi trebalo biti sporno da je po pitanju pretvorbe športskih objekata ZV lex generalis, a da su svi ZOŠ u statusu lex specialis.

To znači da ZV dolazi do primjene samo ako u ZOŠ (i to po naravi stvari jer je ZV stupio na nsagu 01.01.1997. samo u odnosu na ZOŠ 97 i ZOŠ, a već smo naglaisli da je ključan ZOŠ 92/95) neko pitanje nije uređeno.

Ključno je za odgovor na postavljene upite u prvi plan staviti ZOŠ 92. Tim propisom je dana definicija športskog objekta, i to tako da se Športskim objektima u smislu ovoga Zakona, smatraju se zatvoreni i otvoreni objekti kao i prirodne uređene površine koje su u javnoj uporabi i udovoljavaju uvjetima za obavljanje djelatnosti športa (u daljnjem tekstu športski objekti).

Iako je točno da je ZOŠ 90 također sadržavao (nešto drukčiju) definiciju športskog objekta (Športskim objektima, prema odredbama ovog zakona, smatraju se uređene i opremljene površine i objekti koji udovoljavaju uvjetima za obavljanje djelatnosti športa, (u daljnjem tekstu: objekti) on ipak nije relevantan i to zato jer nije sadržavao odredbe koje bi se bavile pravom vlasništva i/ili pretvorbom društvenog vlasništva tih športskih objekata.