Prije nekoliko dana Jutarnji liste je objavio članak Slavoja Žižeka na tu temu, povodom 20. obljetnice pada Berlinskog zida.

Nema sumnje da bi takva javni performans egzekutiranja Žižeka doveo njega samoga do novog vrhunca narcističkog samouživanja.

Kritizirao je dominantu tradiciju kontinentalne filozofije, osobito postmodernizam, a posebno se suprotstavljao stavovima Derridua, Foucaulta i Žižeka.

Za Žižeka je to godina opasnog sanjanja, i to u dva smjera: jedan su snovi o emancipaciji koji su mobilizirali demonstrante diljem svijeta, a drugi opskurni, destruktivni snovi koji su pokrenuli rasističke populiste u Europi, od Nizozemske do Mađarske.

Prisjetim se komunističkog nasilja nad filmom ' Ben-Hur ' Williama Wylera iz 1959. Za Žižeka i mnoge nas to je ' priča o Isusu '.

Izjavio je da Žižeka ne bi pustio u kino

Dakle, postoji više kontraverznih lica Slavoja Žižeka.

No, možda V for Vendetta obavlja bolji posao od bilo Hardta/Negrija bilo Žižeka usredotočivanjem na slijepu ulicu radikalnog djelovanja danas, odbacujući priču što nam ju se ispripovijedao Kapitalistički Realizam da nema alternative.

Netko bi trebao podsjetiti Žižeka da do crkvenog raskola nije došlo zbog prodaje oprosta grijeha i preprodaje ulaznica, kako je tvrdio drug Kardelj, nego zbog indulgencije.

Mi pravimo rezliku između Žižeka i Lady Gage, " kapitalizam " ne.

Sve smo već to objasnili, ali fantastično je da Filip Šovagović, koji zasigurno nije čitao Valentića, a još manje Žižeka, sve to osjeća s toliko nepogrešivog senzibiliteta da je to nevjerojatno: mreža odnosa, nulta točka, remećenje normalnog poretka stvari itd.... izvanredno

Dok se po Nacionalovoj interpretaciji kao jedini izbor čini prigrliti liberalno-lijevu ideološku pratformu Žižeka poradi ustaškog kršćanstva, po Robertovoj, nespremnost konzervativaca, a čitaj ustaša i ustašoida da prigrle modernu europskih socijalista i liberalizma koji se ogledaju u eutanaziji i lakim drogama, postaje dovoljnim razlogom za krah konzervativne ideje.

Paralaksa Slavoja Žižeka - prva pomoć za odmak od lažne svakodnevice

Ako je sam Foucault bio praktički prototip svoga koncepta, filozof-gradonačelnik Venecije, Massimo Cacciari, ili neka više ili manje spektakularna figura u svijetu postpolitičkog angažmana akademskih teoretičara, poput bučnog Slavoja Žižeka i pretihog Giorgia Agambena, ne može se više svesti ni na taj model posrednika općeg u partikularnom.

Ova tri cilja i tri tematike ove knjige za Žižeka su strateški najdublje povezana: Jedini put da spasimo Hegela ide preko Lacana, i to lakanovsko čitanje Hegela i hegelovskog nasljeđa otvara nov pristup ideologiji, omogućuje da zahvatimo suvremene ideološke fenomene, poput cinizma, totalitarizma, fragilnosti demokracije, bez padanja u bilo kakve oblike postmodernističke zamke (kao što je iluzija da živimo u postideološkom svijetu) (str. 22).

Zaista, potpuno precizna definicija od strane S. Žižeka I isto toliko jasno manifestovana svest o toj opasnosti od strane Z-Đinđića.

Pojava ta dva filma ponukala je kontroverznog slovenskog filozofa Slavoja Žižeka da o njima napiše esej.

Za Žižeka ova dva filma predstavljaju dva načina kako se radništvo suočava sa svojom neizbježnom propašću.

Prvi je mobilizacija oko starih vrijednosti koja je za Žižeka besplodna i smiješna.

E za to ti preporučam da si uzmeš malo Freuda, Lacana, pa Hegela, Adorna, pa Žižeka.., jer su dotični vrlo efektno raskrinkali prosvijetiteljski mit o emancipaciji subjekta i društva putem razuma..

Knjiga Slavoja Žižeka ispunjava tu prazninu na najbolji mogući način: kao i većina njegovih knjiga, i ova je prepuna digresija, nekonzistentnih zaključaka, politički nekorektnih stavova i kontingentnih analiza, što u ovom slučaju treba smatrati pozitivnom, a ne negativnom karakteristikom.

Za Žižeka " subjektivno " nasilje kojeg čine jasno prepoznatljivi i vidljivi akteri (poput terorista, ubojica, ratova, itd.) predstavlja samo vrh ledene sante koju čine još i " simboličko " i " sistemsko " nasilje: ovo prvo manje je vidljivo i utjelovljeno je u jeziku i njegovim oblicima, dočim ovo drugo predstavlja najopasniju i najpodliju varijantu nasilja zato jer se odnosi na katastrofalne posljedice funkcioniranja naših ekonomskih i političkih sistema.

Stoga je naslov međunarodne konferencije koja se u sklopu festivala održala od 2. - 7. svibnja, a koja je ugostila niz poznatih filozofa, pisaca i disidenata poput Tariqa Alija, Slavoja Žižeka, G.

Barda škotskoga književnog undergrounda i duhovnog oca Irwina Welsha, Alexandera Trocchija, kritičkim osvrtom i prijevodom dijela njegove kultne Kainove knjige predstavlja Damir Šodan, koji je preveo i tekst Slavoja Žižeka Antinomije tolerantnog uma.

Još tijekom gledanja prisjetio sam se već poodavne studije Slavoja Žižeka.

Prema mišljenju Slavoja Žižeka, ljudi koji se danas uopće usuđuju štrajkati nisu malobrojni preostali siromašni radnici u proizvodnji, već " privilegirani radnici sa sigurnim poslovima (učitelji, zaposlenici u javnom prijevozu, policija) ".

Horvat je filmski kritičar, kojigradi svoju intelektualnu karijeru imitiranjem Slavoja Žižeka - čuveni slovenski filozofgodinama je glavni gost na zagrebačkom Subersive Film Festivalu, gdje se Horvat pojavljujekao umjetnički direktor.

Posljednja knjiga Slavoja Žižeka objavljena na hrvatskom, Živjeti na kraju vremena, donosi lako prepoznatljivu, frenetičnu interpretativnu mašineriju koja proždire analitički materijal bez veće izbirljivosti: od povijesti Haitija preko genetičkog inženjeringa pa sve do Kung Fu Pande.

U zagrebačkom kinu Europa još samo danas traje Subversive Film Festival, a osim dugo najavljivanog predavanja Slavoja Žižeka i njegova gostovanja na Filozofskom fakultetu, ponovo nas očekuje i iznimno zanimljiv filmski program.

U časopisima također objavljuje prijevode lakanovske teorije a preveo je i knjige Slavoja Žižeka " Sublimni objekt ideologije " (zajedno s Dejanom Kršićem i Ivanom Molekom, Arkzin/WHW, Zagreb 2002) te Renate Salecl " Protiv ravnodušnosti " (u suradnji s Dejanom Kršićem, Arkzin/WHW, Zagreb 2002).