Etika za Lacana nije više promišljanje o tome što nam je činiti ili što život čini ispravnim - vrsta mudrovanja koju je Lacanu bilo krajnje antipatično i čuti, a kamoli pripustiti u moždano vijugovlje; tako se prema etičkome postaviti, znači fasovati nemoć, čak i kastriran biti, a ona je, nije potrebno posebno naglašavati, vraški bolan zahvat od strane Realnog putem Simboličkog na Imaginarnom.

Prije toga je na odsjeku za film postojala jaka markistička i feministička agenda, a utjecaj Althussera i Lacana je bio zamjetljiv.

U Tokyu sam počeo čitati Lacana i počeo razvijati neodređeno razumijevanje psihoanalitičkih koncepata i njihova odnosa spram teorije filma i filma općenito.

Žižekovo djelo je bilo veoma korisno u objašnjavanju kako su Lacana i psihoanalizu krivo razumjeli britanski teoretičari filma i feministkinje koji su bili toliko utjecajni u St.

Još uvijek mislim da knjige treba čitati u cjelini, u kontinuitetu, pa makar vam za jednog Kanta trebalo nekoliko tjedana. 15 stranica Lacana i 23 stranice Husserla i 14 stranica Freuda, što je to?

Problem je nasto kad sam krenuo ovih zadnjih dana nešto sjest i čitat Lacana, da budem u điru sa suvremenošću.

I tako, slušam Mišu, čitam Lacana i shvatim, jebote, ozbiljnost situacije: nije otišla s bilo kim nego joj Drugi raspliće kosu, a ja je volim

Ova tri cilja i tri tematike ove knjige za Žižeka su strateški najdublje povezana: Jedini put da spasimo Hegela ide preko Lacana, i to lakanovsko čitanje Hegela i hegelovskog nasljeđa otvara nov pristup ideologiji, omogućuje da zahvatimo suvremene ideološke fenomene, poput cinizma, totalitarizma, fragilnosti demokracije, bez padanja u bilo kakve oblike postmodernističke zamke (kao što je iluzija da živimo u postideološkom svijetu) (str. 22).

Odbacuje li Horvat nešto svoje, ili nešto naše? Umjesto kvalitetno prevedenog Lacana, naše nesretno društvo dobiva osobe koje se furajuna Lacana.

Nije Žižek svatko onaj tko spomene Lacana.

E za to ti preporučam da si uzmeš malo Freuda, Lacana, pa Hegela, Adorna, pa Žižeka.., jer su dotični vrlo efektno raskrinkali prosvijetiteljski mit o emancipaciji subjekta i društva putem razuma..

Zanimanje gramatologije kako za šamanizam tako i za psihoanalizu u svojstvu modela za jednu novu pedagogiju (specifično ostvarenu u praksama Lacana i Beuysa kao egzemplarnih figura) ima veze s neobičnim načinom komuniciranja koji su oni razvili da bi se obratili jednom registru razumijevanja različitom od racionalnog intelekta (a da istodobno nisu zanemarivali ni ovaj potonji).

Gramatologija tako može od Lacana i Beuysa naučiti kako uspostaviti praksu koja se kreće između podsvjesnog (Imaginarnog) i nesvjesnog (Simboličkog) registra, imajući na umu da uvjeti koji oblikuju psihoanalizu oblikuju i suvremene adaptacije šamanizma kakva je ona poduzeta od strane Beuysa, tako da su Beuys i Lacan u približno istom položaju u odnosu na Lévi-Straussov savjet:« Moderni oblik šamanističke tehnike, koji je psihoanaliza, izvlači dakle svoje posebne značajke iz činjenice da, u mehaničkoj civilizaciji nema više mjesta za mitsko vrijeme negoli u samom čovjeku.

Da bi nam prezentirao svojufilozofiju, Žižek bira Freuda i Lacana, najprije zato što je zasta bio Lacanov učenik, a ondai kao nekakav koordinatni sustav u kojemu se odvija određena filozofska polemika, a kada se Horvat imitiranjem tog pristupa pokušava nametnuti kao filozof, to zvuči toliko jadno dase ni njemu osobno ne sviđa što ga njegov svjetonazorski i interesni krug kiti kao filozofa.Nadežda, Ognjen i Nino ostali su suzdržani glede arhive u Kumrovcu.

Naše tjelesno iskustvo u djetinjstvu, procesuirano kroz kulturu, formira najdublji sloj jastva, radi čega su toliki briljantni psihiološki istraživači poput Piageta i Eriksona, kao i Freuda, Margaret Mahler, Daniela Sterna, Jacquesa Lacana, i mnogih drugih - pokušali razumjeti kako se to događa.

Danas međutim imamo posla s drugim oblikom poricanja političkog, postmodernom postpolitikom u kojoj više nije riječ o tome da ona naprosto " potiskuje " političko pokušavajući ju obuhvatiti tako da pacificira " povratke potisnutog ", nego ju na daleko efektivniji način " isključuje ", tako da postmoderni oblici etničkog nasilja s njihovim " iracionalnim " ekscesivnim obilježjem nisu više jednostavno " povratak potisnutog ", nego puno prije predstavljaju slučaj onog isključenog (iz simboličkog) koje se, kao što znamo od Lacana, vraća u stvarnosti.

Rousseau je bio prvi koji je jasno artikulirao ekspresivni potencijal glazbe kao takve, kad je ustvrdio da bi glazbi, umjesto pukog oponašanja afektivnih osobina verbalnog govora, trebalo dati pravo da govori za sebe nasuprot varljivom verbalnom govoru, u glazbi, da parafraziramo Lacana, govori sama istina.

Upravo tu formulaciju središnje teze strukturalizma Milner nalazi i kod Jacquesa Lacana, deset godina nakon izlaska Lévi-Straussove Strukturalne antropologije: " sve to iskazuje se u jednom znanstvenom nizu, polazeći od onog trenutka u kojem postoji znanost o jeziku koja je isto tako utemeljena i isto tako pouzdana kao i fizika ". [ 10 ]

Ona konačno nakon dugih desetljeća slavljenja Drugoga i razlika (queer-culture, rodna politika, feminizam i rasno različiti), što je opravdanje imalo u filozofijskim tekstovima Derride, Lacana i postkolonijalne kritike, mora promijeniti smjer i vratiti se namjesto građanskih prava temeljnome pravu s kojim je Francuska revolucija krenula u borbu za novi demokratski svijet pravu Čovjeka.

Prvi i opsežniji dio knjige analitičkog je karaktera; obuhvaća studije, često udvostručene, o Saussureu, Benvenisteu, Dumézilu, Barthesu, Jakobsonu i Lacanu; drugi i kraći dio sastoji se od studije sintetičkog tipa, koja tek otkriva jedinstveni zajednički projekt ove zbirke: to je dati ne samo točniju nego i utemeljeniju ideju onoga što se najčećše neprecizno naziva strukturalizmom, dakle preispitati temeljne figura teorijskog, istraživačkog i spisateljskog projekta " strukturalizam " i pružiti sintetički, metaepistemološki prikaz zajedničke paradigme u koju se upisuju djela pojedinačnih autora, u rasponu od Saussurea do Lacana.

Glavni razlog tome je to što su pozivanja na lakanovsku teoriju uglavnom bila usmjerena na stadij ogledala i ulogu koju ima imaginarno, istodobno zapostavljajuci rad kasnog Lacana u kojemu realno postaje centralna kategorija, a logika užitka dobiva istaknuto mjesto.

Drugi dio literature nešto novijeg datuma potpuno pogrešno razumije i pogrešno interpretira lakanovski koncept subjekta te optužuje samog Lacana za uvodenje neke vrste a-historijske i a-društvene semiotike koja bi bila potpuno neupotrebljiva za analizu reklamiranja (Jhally, 1990: 192).

Jedan od kasnijih seminara Jacquesa Lacana nosi naslov Les Non-Dupes errent.

Nije li to struktura takozvane »Sheme L« komunikacije iz ranih radova Lacana iz 50 - ih, u kojima je »prava komunikacija« (dijagonala S-A) prerezana dijagonalom a-á imaginarnog odnosa? 7 Ovdje bi S bio Muselmann, idealni-nemogući svjedok, A njegov idealni-nemogući primatelj koji pruža autentičnost njegovim riječima, a preživjeli kao nesavršeni svjedoci, i á nesavršeni primatelji njihovih riječi.

pomenucu i cheha schwenkmeiera i njegov film " lunacy " koji sam nedavno pogledao. od srca ti ga preporuchujem. kipi od de sada, lacana i nepodobshtina. sada moram shtrajkovati jer mi se jadna ledja povijjaju preko pupka.

Kako je izgledao susret Lacana i Hegela?

Uzmite Lacana: s jedne strane bio je veliki eklektik, uzimao je odasvud, iz velike filozofske tradicije od Platona i Aristotela, preko Descartesa, Kanta i Hegela do Heideggera i analitičke filozofije, pa iz književnosti, slikarstva, politike.

Dopusti da o tome prethodno konzultiramo literaturu, dr. Freuda i onog psihijatra koji je poludio od filozofije, notornog Lacana: Kao što znaš, Freud je suprotstavio nagon smrti (thanatos) seksualnom nagonu, ali Lacan argumentira da nagon za smrću nije separatan, nego je u stvari aspekt svakog nagona

Napravili ste klasičnu grešku - miješali ste Lacana i Mišu Kovača, a to je kao da miješate antidepresive sa šibenskom travaricom.

Ako je, s jedne strane, upravo ovaj aspekt Lévi-Straussova djela bio privlačan i za filozofe treba pomisliti samo na utjecaj koji je izvršio na Jacquesa Lacana, Michela Foucaulta ili Louisa Althussera on je, s druge strane, bio metom oštre kritike.