Knjiga na 280 stranica donosi izbor iz djela Platona, Aristotela, Tome Akvinskog, Descartesa, Kanta, Hölderlina, Schellinga, Hegela, Heideggera, Whiteheada, Quinea, Nagela i Henricha.

Dictamen, koji nipošto nije uzrok pjesme ili ono što dopušta ' ' objasniti je ' ', koji u samome sebi nije ništa pjesničko (kao što to ni kod Heideggera nije bit Dichtung-a), jest, jednostavno rečeno, uvjet mogućnosti pjesme.

Čini se da ova riječ u srcu (riječ objašnjenja? samilosti? oprosta? pokajanja?) nije došla, ali prije nego što se okupamo u alegoriji i izvučemo gigantomahijske zaključke o nijemosti bivstvovanja, koju germanist Gerhard Baumann suprotstavlja svjedoku nesreće, ne bi trebalo zaboraviti da su se oni u nekoliko navrata ponovno vidjeli u Freiburgu i da je, sudeći prema riječima Emmanuela Lévinasa, svaki od Celanovih boravaka ' ' duboko uznemiravao ' ' Heideggera.

Ne znam točno na kojoj točki itinerara, zacijelo ne istodobno s prvom formulacijom " slabe " interpretacije Heideggera 1979. godine; može biti i samo poradi iskustva bola, bolesti, iskustva smrti dragih osoba nekoliko godina kasnije; vjerojatnije s refleksijom djela Renéa Girarda, kojemu sam se približio najprije čitajući O stvarima skrivenim od utemeljenja svijeta (talijanski prijevod je izišao 1983. kod nakladnika Adelphi i o njemu sam napisao recenziju za jednu reviju) - činjenica je da sam se u jednom trenutku ulovio pri razmišljanju da slabo čitanje Heideggera i ideja da je crvena nit povijesti bitka slabljenje jakih struktura, slabljenje zahtijevane odlučnosti zbiljnosti, dane " tamo izvana ", kao zid u kojega se zalijećemo i koji se tako razotkriva kao faktički realan (to je slika zbiljnosti bitka i naposljetku transcendencije Boga koju sam čuo od Umberta Eca u debati 1994. godine), nisu ništa drugo nego transkripcija [ trascrizione: prijepis ] kršćanske doktrine o utjelovljenju Božjega sina.

Ne treba prebrzo povjerovati da ova razlika u fleksiji ili akcentiranju trasira crtu razdvajanja između Benjamina i Heideggera, premda su, u ideološkom i političkom registru (a to isto tako znači i filozofskom), stvari savršeno jasne, a razlika ne može biti odsječenija.

Koncepti te vrste ne bi smjeli biti nepoznati u filozofiji 20. stoljeća: tubivanje kod Heideggera, kod kojeg su bitak i bivstvujuće nerazlučivi, potječe iz iste strategijske potrebe.

I Lacan doista jednim pokretom, koji je klasičan barem tamo do Heideggera, pripisuje u krajnjoj konsekvenci bit umjetnosti upravo jeziku.

Ili sukladno terminologiji modernih, prisutnoj kako kod Heideggera tako i kod Nietzschea, lik/figura: Gestalt.

Heidegger koji će žestoko odbacivati svaki lik potekao iz ničeanizma od samog Zaratustre do Rilkeova Anđela i čak do, istina puno kasnije, Jüngerova Radnika ipak će prihvatiti i više nego prihvatiti lik heroja pjesništva, polu-boga, medijatora ili posrednika između ljudi i bogova, besmrtnika i smrtnika: onoga koji se, kaže Hölderlin, na vrhuncu opasnosti, pod neposrednom prijetnjom groma, dočepao božanskih znamenja kako bi ih tajno prenio ljudima. (Drugi dio predavanja iz 1934. posvećen himni Germanija naširoko razvija ovaj motiv, i on je konstantan kod Heideggera.)

S jedne strane, bol nema nikakvo dostojanstvo, ne zaslužuje kao takva nikakav respekt, ona je samo nešto što se zbiva i budući da je vazda i zbivanje koje ne želimo (za razliku od zbivanja što ga iščekujemo i želimo, ugode, uspjeha itd.) ona je samo nesretan slučaj, u svakom smislu ovog izraza, ona je prigoda schlechtin (naprosto), puka prigoda. (Sartre je napisao lijepe stranice o smrti shvaćenoj kao zbivanje bez smisla, smatrajući, najvjerojatnije pogrešno, da tako kritizira Heideggera.)

Jedno od izlaganja sa skupa bilo je posvećeno recepciji filozofije Martina Heideggera u Hrvatskoj u 20. stoljeću.

U onome na što u pitanju očito aludirate imate potpuno pravo: velik dio recepcije Heideggera otkliznuo je u puku maniru i žargon.

Neki je dan u Domu HRM () u splitskoj Lori održana " svečana akademija povodom obilježavanja 68. obljetnice oslobođenja () Dalmacije " uz pokroviteljstvo predsjednika RH, koji nije pripadao egzistencijalističkom krugu Heideggera, Husserla i Jaspersa, nego je sin čuvara partizanskih ovaca

Tvrde korice i usmrćenje autora u smislu da ga se stavlja uz bok velikih imena (Nietzschea, Heideggera i druge Demetrine družbe) znači upravo to: Kroatorij Europe je za police.

Cézannova umjetnost je za Heideggera umjetnost u doba nastupanja univerzalne vladavine tehnike.

Bit moderne tehnologije za Heideggera nije skup institucija, praksi i ideoloških stavova koji si mogu oponirati, nego upravo ontološki horizont što određuje kako doživljavamo Bitak danas, kako nam se raskriva stvarnost.

Upisivao se u hegelovsku tradiciju Frankfurtske škole, uključio Heideggera i analitičku filozofiju, te je u jednom trenutku pokušao sabrati sav kritički, protustaljinski marksizam pod jednu kapu.

No ipak je jasno da obraćanje pozornosti na prostor u tzv. drugog Heideggera ne možemo redukcijski interpretirati tek kao puku prevlast prostornih prispodoba (počevši od Lichtung, to jest čistine, pa sve do Geviert, četvorstva zemlje i neba, onih smrtnih i onih božanskih), gotovo kao puku stilističku činjenicu.

Za Heideggera, termin Zapad ne održava iskonsku esenciju Europe.

Mislis, koliko su im kuhale, hranile ih i prale im guzice, da se tako izrazim?: zubo: Pogledaj samo primjer Heideggera, to je bio covjek u prakticnom smislu nesposoban za zivot - da nije bilo njegove zene Elfriede tko bi ga hranio, cistio za njim, brinuo se o njemu?

Taj se sud uglavnom može prihvatiti, pogotovo kad se uzme u obzir da je njemački narod od Alberta Velikoga do Martina Heideggera dao čovječanstvu ponajveće filozofske umove.

Searle govori u ime mnogih a nalitičkih filozofa kada kaže da smo »u dvadesetom stoljeću (uglavnom pod utjecajem Wittgensteina i Heideggera) počeli vjerovati da nas je ta potraga za temeljima (ontološkim, epistemološkim ili fenomenološkim, dakle Platona, Descartesa ili Husserla) zave l a i dovela na krivi trag.« No on ustraje na tvrdnji da to »nimalo ne ugrožava znanost, jezik, ili na kraju krajeva, naš zdravi razum« (World, str. 77).

HEIDEGGER Martin, Što je filozofija, Uvod u Heideggera, Zagreb, 1972.

Zašto bismo vjerovali u to da je znanost (na čemu ustrajava Derrida slijedeći Heideggera), sputana »metafizičkim okovima koji su joj davali smjer i ograničavali je od sama početka?« Ne bi li umjesto t oga trebalo zajedno s Reichebachom, Popperom i Deweyem tvrditi kako su prirodne znanosti mnogo toga napravile da oslabe te veze te da osiguraju put prema post-metafizičkoj kulturi?

Od Sv. Augustina koji je iščekivanje karakterizirao kao produžetak duše, preko Heideggera, Simone Weil, Becketta, T.

1. Thomas Bernhardt piše o nećaku kojeg utjecajnog filozofa: a) Heideggera, b) Wittgensteina, c) Schopenhauera d) Platona 2. Jedan veliki književnik i nobelovac nedavno je ' ogulio luk '.

Molim objašnjenje pojma Tubitak u Heideggera.

U Weimarskoj Njemačkoj 1930 - ih i u od nacista okupiranoj Europi 1940 - ih mnogi intelektualci poput filozofa Martina Heideggera, pravnika i filozofa Carla Schmitta i literarnog teoretičara Paula de Mana zastupali su pronacističke i antisemitske nazore.

O filozofskim pitanjima o Bogu koja, za razliku od drugih i drugačijih pitanja, dolaze iz filozofije same i zahvaćaju onoga tko ih postavlja, govorio je dr. o, Ante Vučković na primjerima poznatih filozofa: Anselma, Descartesa i Heideggera.

Otac je te cijele alternative, koju naziva gerilom, Vjeran Zuppa, teatrolog koji bi joj mogao biti djed, šezdesetogodišnji pušač sartreovske lule, čovjek koji je pao s Marksa, zapravo s Heideggera, i koji među kulturnjačkim geriljerosima ne uživa ugled teoretičara, nego povijesnog vođe: manje Trocki, više profesor Toni Negri.