Autor je filozof fenomenološke orijentacije, na tragu Husserla, osobito njegovog ponovnog promišljanja Descartesa.

Neki je dan u Domu HRM () u splitskoj Lori održana " svečana akademija povodom obilježavanja 68. obljetnice oslobođenja () Dalmacije " uz pokroviteljstvo predsjednika RH, koji nije pripadao egzistencijalističkom krugu Heideggera, Husserla i Jaspersa, nego je sin čuvara partizanskih ovaca

Kada vrijeme zamislim kao zasebnu prostornu dimenziju i onda srušim prostor, stigao sam u transcedentalni svijet Edmunda Husserla.

Ponestane mi znanja, pa se vadim na Husserla - namjerno provodim redukciju.

Prije pojave Husserla čovjek je predano upoznavao svijet i prirodu.

Nakon Husserla prihvatili smo činjenicu da sam čovjek stvara fenomene i daje im smisao.

Još uvijek mislim da knjige treba čitati u cjelini, u kontinuitetu, pa makar vam za jednog Kanta trebalo nekoliko tjedana. 15 stranica Lacana i 23 stranice Husserla i 14 stranica Freuda, što je to?

Searle govori u ime mnogih a nalitičkih filozofa kada kaže da smo »u dvadesetom stoljeću (uglavnom pod utjecajem Wittgensteina i Heideggera) počeli vjerovati da nas je ta potraga za temeljima (ontološkim, epistemološkim ili fenomenološkim, dakle Platona, Descartesa ili Husserla) zave l a i dovela na krivi trag.« No on ustraje na tvrdnji da to »nimalo ne ugrožava znanost, jezik, ili na kraju krajeva, naš zdravi razum« (World, str. 77).

Senzibilan čitatelj koji uroni u Heideggera i Husserla može misliti: " Kako je dubok ovaj tekst.

Elementarno neobrazovani voditelj plagijatorskoga kviza RTLT-a nije u stanju pravilno izgovoriti niti jedno strano ime: njemačkoga filozofa Edmunda Husserla naziva Haserlom, švedskoga nobelovca Lynusa Paulinga zove Lajnus Poling, francusku nacionalnu maskotu Marianne anglikanizira u Merien itd.

Da, na njemačkog filozofa, učenika (i nasljednika) slavnog fenomenologa Edmunda Husserla.

U to ju je doba privuklo ime Edmunda Husserla (1859 - 1938), filozofa te utemeljitelja tzv. fenomenologije, filozofske metode kojoj je glavna maksima " Zub den Sachen selbst " - Ići do same stvari.

Od 1924. do 1929. studira filozofiju, teologiju i grčki jezik kod Martina Heideggera i Rudolfa Butmanna u Marburgu, kod Edmunda Husserla u Freiburgu i kod Karla Jaspersa u Heidelbergu.

To je boljka fenomenologijskih rukopisanija još od Husserla.

(A, Husserla nije " potjerao " Heidegger, ucinile su to NS strukture jednako kao sto su strukture nakon 45 " ocistile " - cak i doslovno - hrvatske visokoskolske institucije...).

Doista, bredodžbe o egzotičnom " Istočnjaku ", okrenutog u samoga sebe, danas su i sâme egzotične; one svjedoče o duboko ideološkoj naravi evropocentričkog stava velikog broja aktera evropskih humanističkih znanosti s kraja kolonijalnog doba (uključujući i jednog Husserla).

Vaše prve dvije knjige, Problem geneze u Husserlovoj filozofiji (1945.) i Podrijetlo geometrije (1964.) tiču se Husserla.

Jaussova teorija o imanentnom horizontu očekivanja, filozofski utemeljena i derivirana iz djela Gadamera, Husserla i Heideggera u izravnoj je korelaciji s razmatranjima Poppera i Manheima, i, zapravo, presudno otvara problem stupnja utjecaja umjetničkoga djela na pretpostavljenu i očekivanu publiku.

Godine 1913. prešla je na sveučilište u Göttingen kako bi slušala predavanja Edmunda Husserla, začetnika fenomenologije.

Bloch je pokušao pomiriti idealizam Kanta i fenomenologiju Husserla (po mojem smjelom mišljenju), ali ga najčešće odbacuju jer da je bio " drveni " marksist...

Za razliku od Husserla koji počinje od ovdje, jeste, tu, Bloch je gunđalo jedno i on polazi kao pesimist od ne-imanja.

Za Husserla je psihologija posve iskustvena znanost o činjenicama i realitetima.

Brentano je preporučio Husserla drugom svome velikom učeniku, Carlu Stupfu na Halleu, gdje je Husserl habilitirao s temom " O pojmu broja " i postavio temelje Filozofije aritmetike, prve Husserlove knjige.

Prijelaz preko Husserla nije bio samo zaobilazan put.

U odnosu na Husserla, Merleau-Ponty se već na ishodištu okreće drukčije.

Jer ni Merleau-Ponty nije drukčije čitao Husserla, poistovjetivši smisao svoje filozofije s izlaganjem njegova nemišljenog.

Naime, od zrelog preko kasnog Husserla i Merleau-Pontyja do Derridae može se orisati dužina narastajuće svijesti o tom kretanju, koja ide od neproblematičnosti čitanja i pisanja fenomenoloških tekstova, preko problematičnosti čitanja i pisanja, do problematičnosti samog teksta.

Čovjeku od duha potreban je prodor u duh, potrebna mu je istina, a sumnja može biti tek početak (kao kod Sokrata, Descartesa, Husserla...), nipošto završetak mišljenja.

Moramo se simbolički vratiti u 1940. i onda se izboriti za posve tolerantnu 1941. Kako prepoznati novog Edmunda Husserla i novu Hannah Arendt?

Iz današnje perspektive (...) prepoznajemo obris transcendentalnog humanizma Luca Ferryja koji, nastavljajući tradiciju od Rousseaua i Kanta preko Husserla i Levinasa, potvrđuje vjerovanje da tajna prebiva u srcu ljudskog bića.