Prema klasičnoj marksističkoj tradiciji državi se pripisuje jasna i isključivo represivna uloga " Država je ' stroj ' za represiju koji vladajućim klasama omogućuje da osiguraju vlast nad radničkom klasom, kako bi je podvrgli procesu iznuđivanja viška vrijednosti " (Althusser 1986:126).

Althusser nadograđuje marksističku teoriju države navodeći; (kako) " bi se teorija države mogla razvijati, nužno je upamtiti ne samo razliku između državne vlasti i državnog aparata nego i jednu drugu činjenicu koja je sastavni dio (represivnog) državnog aparata, ali koju ne treba miješati s njim.

Ovu činjenicu nazvat ćemo ideološkim aparatima države " (Althusser 1986:128).

Bitno je naglasiti da odnos baze i nadgradnje nije jednosmjeran već dijalektičan, stoga Althusser nastavlja tvrdeći: " 1) postoji ' relativna autonomija ' nadgradnje u odnosu prema bazi, 2) postoji ' povratno djelovanje ' nadgradnje na bazu " (Althusser 1986:124 - 125).

Po Althusseru, ideološki aparati države su specijalizirane i raznovrsne institucije i sljedeći niz možemo smatrati ideološkim aparatima države (IAD); " religijski IAD (sistem različitih crkava); školski IAD (sistem različitih javnih i privatnih ' škola '); obiteljski IAD; politički IAD (politički sistem, zajedno s različitim partijama); pravosudni IAD; sindikalni IAD; informacijski IAD (štampa, radio-televizija, itd.); kulturni IAD (književnost, likovna umjetnost, sport itd.) " (Althusser 1986:128).

IAD ne smijemo miješati s represivnim aparatima države (vlade, administracije, vojske, policije, sudstva, zatvori) zahtijeva Althusser, te nadodaje da se oni prvenstveno oslanjaju na silu (ponekad i fizičku), dok se ideološki aparati države, kako im to i ime kaže, prvenstveno oslanjaju na ideologiju.Također, po Althusseru represivni državni aparat se prvenstveno oslanja na nasilje, a tek onda na ideologiju, dok je kod ideoloških aparata obrnuto.

Samu visinu nadnice određuje biološki minimum (osnovne biološke potrebe radnika), no i historijski minimum koji je dvojak a odnosi se na historijske potrebe radničke klase " priznate " od strane kapitalista i historijske potrebe " koje je nametnula borba proleterske klase " (Althusser 1986:122).

Izuzev " vulgarne " reprodukcije radne snage, radna snaga " mora biti ' kompetentna ', tj. prikladna za uključenje u kompleksan sustav proizvodnog procesa " (Althusser 1986:122), drugim riječima mora se specijalistički osposobiti (prema zahtjevima društveno-tehničke podjele rada) i reproducirati kao takva.

To se u kapitalističkom sustavu postiže " izvan proizvodnje: kapitalističkim sistemom školovanja i ostalim instancama i ustanovama " (medijima, crkvama, obitelji) (Althusser 1986:122).

Znanje koje se stječe u obrazovnim ustanovama u kapitalističkome sustavu je dvostruko; s jedne strane usvajaju se vještine i stupnjevi kulturne obrazovanosti ovisno o mjestu u proizvodnoj hijerarhiji, a s druge " pravila poretka koji je utvrdila vladajuća klasa " (Althusser 1986:122).

U današnjem kapitalističkom sustavu tu je ulogu preuzela škola, kao ideološki aparat države, odnosno " školski aparat, koji je svojim funkcijama zapravo zamijenio stari vodeći ideološki aparat države Crkvu (); par crkva obitelj zamijenjen je parom škola obitelj " (Althusser 1986:135).

Osim distinkcije sile i ideologije, Althusser uvodi i razlikovanje između privatne i javne sfere, tvrdeći: " da je jedinstveni (represivni) državni aparat sastavni dio javne sfere, dok je, naprotiv, najveći dio ideoloških aparata (u njihovoj prividnoj raspršenosti) dio privatne sfere.

Privatne su crkve, partije, sindikati, obitelji, neke škole, većina novina, kulturnih ustanova, itd " (Althusser 1986:129).

Althusser nudi prikaz " marksističke teorije države " navodeći četiri teze klasika marksizma: " 1) država, to je represivni aparat države; 2) potrebno je razlikovati državnu vlast od državnog aparata; 3) cilj se borbi klasa odnosi na državnu vlast, a posljedica toga je da vlasti koriste državni aparat za ostvarivanje svojih klasnih ciljeva; 4) proletarijat mora osvojiti vlast kako bi uništio postojeći buržoaski aparat države i u prvoj fazi ga nadomjestio sasvim drukčijim proleterskim aparatom države, a zatim, u sljedećim fazama, mora pokrenuti radikalan proces, proces rušenja države (kraj državne vlasti i čitavog državnog aparata) " (Althusser 1986:127).

Trenutačno radi na dvije studije - Limiti fabrikacije: znanost o materijalima i materijalistička poetika gdje istražuje koncepte forme i prakse fabrikacije u nano-znanostima i u suvremenoj materijalističkoj poetici; a u Plavom vosku koji nedostaje (racionalistički empirizam) se bavi odnosom racionalizma i empirizma iz perspektive novih interpretacija Kantovog kritičkog rješenja tog odnosa, posebno se osvrčući na suvremeni francuski racionalizam (Althusser, Badiou, Meillassoux) i različite radikalne empirizme (Peirce, Whitehead, Deleuze).

Strana imena, naravno, nisu zbog toga zapostavljena: Ernest (umjesto Ernst) Bloch, Luis Althiser umjesto Louis Althusser, Bethoven umjesto Beethoven, Karadžoz umjesto Karađoz, Honore umjesto Honoré ili još vrijedno svake nagrade za inventivnost Woudroux (umjesto Woodrow) Wilson.

Althusser naglašava distinkciju između državne vlasti (kao cilja političke klasne borbe - što sasvim proizvoljno uzima kao neupitan cilj bilo koje političke klasne borbe) i državnog aparata.

Također napominje da " državni aparat može ostati nepromijenjen unatoč političkim događajima koji ugrožavaju državnu vlast " (Althusser 1986:127).

Naime, smatram kako proces proizvodnje osim što pokreće proizvodne snage može i sputavati te iste proizvodne snage i kočiti njihov razvoj; da država nije i nikada ne može biti neutralno " oruđe " u rukama onih koji ga koriste te da zahtijevanje " radničke države " predstavlja paradoks par excellence; nužno je uvesti distinkciju između državne vlasti i političke vlasti gdje se prva odnosi na postojanje i funkcioniranje unutar državnog aparata, a druga na vlast nad samim sobom kao političkim subjektom distinkciju koju Althusser zaboravlja uvesti; ukoliko se prihvati tvrdnja kako se represivni državni aparat prvenstveno oslanja na nasilje, a tek onda na ideologiju, a glavne sastavnice tog represivnog aparata predstavljaju šef države, vlada i administracija onda se ne može tvrditi da taj državni aparat djeluje prvenstveno putem nasilja, jer da bi se samo nasilje uopće i podnosilo potreban je ideološki legitimitet istog; te naposljetku da prihvaćanje škole kao glavnog oslonca ideološke hegemonije vladajuće klase, omogućuje dolaženje do zaključka kako hegemoniju vladajuće klase možemo oslabiti stvarajući vlastite škole, kolektivna autonomna iskustva koja stvaramo suprotstavljajući se tom istom ideološkom aparatu države.

Nadodao bih, pokreće ili sputava proizvodne snage, jer ako želi pokretati, nužno mora, kako to Althusser kaže, " reproducirati 1) proizvodne snage; 2) postojeće proizvodne odnose " (Althusser 1986:119), a ako ne pokreće, onda ih sputava i samim time koči razvoj proizvodnih snaga i onda kapitalizam " liči na čarobnjaka koji više ne može savladati podzemne sile koje je dozvao " (Marx 2009:39) što se manifestira krizama kapitalizma i čime se otvara prostor alternativama i drugačijim proizvodnim odnosima koji neće sputavati proizvodne snage.

Nova desnica je također prisvojila cijeli idejni korpus Nove ljevice (Marcuse, Adorno, Reich, Marcuse, Althusser itd.) glede kritike potrošačkog kapitalističkog društva, tako da im je društvena kritika vrlo slična.

To je vrlo lijepo objasnio Luis Althusser, čuveni francuski marksovski mislioc, kada je Marxovo djelo razdvojio na ono iz ideološke faze i ono iz znanstvene faze (između kojih se događa epistemološki rez).

Pogonsko gorivo reprodukcije radne snage je nadnica koja je za kapitaliste " kapital u obliku radne snage " (Althusser 1986:121), odnosno ulaganje u vlastito poslovanje kojemu je za cilj maksimiziranje profita uz minimaliziranje troškova.

Ali, u širem kontekstu nadnica je materijalna reprodukcije rada, ona je " dio vrijednosti stvorene korištenjem radne snage, i to prijeko potrebne vrijednosti za reprodukciju te radne snage, odnosno za obnavljanje radne snage namještenika (sve što je potrebno za stanovanje, odijevanje i hranu, ukratko, sve što je potrebno da bismo bili u stanju ponovo se pojaviti sutra, prekosutra i svakog sljedećeg božjeg dana na vratima poduzeća) " (Althusser 1986:121).

Tome treba stati na kraj i u ime suprotstavljanja Althusser se stavlja u službu revolucionarno-lijevog procesa proučavanja neprijatelja i samim time građenja strategije otpora.

Između ranih radova i Kapitala postoji epistemološki rez, pa se tek ova kasnija faza označava kao znanstvena (Althusser).

Za razliku od uvriježenog mišljenja o bliskosti dviju filozofija, koju je reklamirao i sam Althusser, Milner smatra da se radi o istovjetnim teorijskim programima.

Inače Althusser ti ima jednu interesantnu tvrdnju o kojoj bi mogao razmislit: ideologiju treba tražiti tamo gdje se čini da je nema.

S druge strane, ono što entitet jest nije samo funkcija njegovih sadašnjih odnosa, nego čitave povijesti odnosa koji su na njega utjecali ili aleatornih susreta (kako bi mogao reći Althusser) s drugim entitetima, u (vremenskom i prostornom) rasponu njegova postojanja.

Althusser piše kako nesvjesno ne poznaje proturječnosti i da je ta odsutnost proturječja uvjet svakog proturječja?